Bzzzz!

Neko drugo kad

Petnaestog januara 1968. godine, na kioscima širom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jedna mekokoričena sveska (čiju je naslovnu stranu, tik uz riknu, krasila upečatljiva vertikalna žuta traka) zasijala je kao rendžerska zvezda na žestokom suncu Divljeg zapada. Tog dana u istoriju domaće popularne kulture zlatnim slovima upisala se baš ta traka, simbol edicije koju je osmislio Mitar Milošević, glavni urednik Dnevnikovih zabavnih izdanja, još jedne u moru sličnih roto-svezaka u ponudi, za koju će se pak ispostaviti da je sa sobom donela revolucionarni duh. A kao sve prave revolucije, i ova je otpočela pucnjem… Čak „Četiri obračuna” za samo dva nova dinara obećavala je tajanstvena naslovna strana. Figura namrgođenog neznanog kauboja koji stameno stoji na vrhu brda zapravo je puškom čuvala tajni identitet siluete jahača što je na pomenutoj žutoj štrafti bio u sedlu ferarijevskog konja koji se propinje. Kao što se sigurno sećate, ova silueta ostala je zaštitni znak Zlatne serije sve do njenog tužnog kraja 1993. godine, a danas više niko ne bi trebalo da gaji ni trunku sumnje da se u oba slučaja radilo o Teksu Vileru – najpoznatijem rendžeru koji je jahao prerijama otkad je sveta i veka i do današnjeg dana najpopularnijem strip-junaku u Italiji. Ali zaustavimo se tu, jer dovoljno smo se tim fenomenom već bavili na stranicama našeg prvog Velikog Teksa. Neko drugi zvezda je ovog teksta.

Postoji li recept za buđenje nostalgije? Svaku generaciju pogađaju različiti motivi, no retke stvari uspevaju da opstanu kao univerzalni zajednički činilac. Nekome su to crveni kiosci s viršlama, sokovi „Srbijanke” iz Valjeva, boza i fliperi iz lokalne „buvare”, nekom drugom Komodor 64, igre kauboja i Indijanaca, praćke, klikeri, „Životinjsko carstvo”, nekom trećem radio, ploče, plakati, vokmen, audio i VHS kasete, ali svima nama plamen u grudima posebno zatreperi na pomen Zlatne serije, zar ne? Posledice odsustvovanja te edicije sa trafika u našoj zemlji nesagledive su, jer njen odlazak, iako suštinski samo simptom, meni, kao i, verujem, mnogima koji čitaju ovaj tekst, označava izlazak iz zone komfora: brutalan kraj detinjstva, zlatnog doba stripa, a na kraju krajeva i sopstvene zemlje. I ukoliko postoji lament koji se skoro svakom domaćem ljubitelju devete umetnosti nekad oteo, to mora biti onaj „…eh, da i dalje postoji Zlatna serija…”, jer valjda se podrazumeva da ništa ne boli kao patnja za stripovima, simbolom mladosti, nekog lepšeg i bezbrižnijeg života. A šta bi bilo kad bi bilo? Kako bi danas izgledalo naše tržište stripa da se scena nije ugasila u prvoj polovini devedesetih? Da li bismo bili ljudi koji jesmo, oni koji su proveli godine u žaljenju za propuštenim iskustvima čitanja nekih epizoda u pravo vreme? Koliko ljudi više bi čitalo stripove da je ovih dana, dvadeset i pet godina nakon njenog ukidanja, na svim kioscima, recimo, 2000. broj Zlatne serije? Koliko bi se konfuzije izbeglo da su oni malobrojni čitaoci stasali u periodu između tandema ZS–LMS i VČ imali prilike da se s nekim junacima prvi put sretnu na svom umesto na nekom drugom jeziku? Koliko bi odrastanje današnjih mladih ljudi bilo bogatije da kontinuitet strip-izdavaštva nije grubo prekinut na bezmalo petnaest godina? Sve su to pitanja od kojih nas podilaze žmarci i koja su dobra polazna tačka za scenario nekog stripa, recimo, ali realnost nam jasno stavlja do znanja da odgovore nikada nećemo dobiti (osim ako verujete u alternativne univerzume; u tom slučaju ionako već znate da tamo negde postoji paralelni svet u kome se sve odigralo onako kako je i trebalo da bude).

Avaj, za neobjavljenim stripovima ne vredi plakati. Šta je – tu je, ovo je stvarnost koja nam pripada, u kojoj obitavamo i u okviru koje moramo raditi najbolje što možemo. Izdavačka kuća Veseli četvrtak postoji već čitavu deceniju i za to vreme objavili smo nešto više od 750 različitih izdanja. Dok slavimo naš deseti rođendan, istovremeno obeležavamo pola veka od objavljivanja prvog broja Dnevnikove Zlatne serije, i povodom oba jubileja – pokrećemo novu ediciju u čast onoj staroj. Uprkos tome što se radi o toliko opasnoj ideji da smo joj godinama pažljivo prilazili kao da je reč o nekoj besnoj zverki koja vreba prvu priliku da nas ugrize, shvatili smo da drugog rešenja nema: Zlatna serija je jednostavno morala ponovo da oživi! Zato što želimo da zauvek ostane s nama, kako bi i nove generacije, u koje se toliko uzdamo, mogle imati zadovoljstvo da prate ediciju istog imena kao što je bila ona koju su obožavali njihovi roditelji, roditelji njihovih roditelja, starija braća i sestre, ujaci, stričevi…

Slično kao što je i sam naziv Veseli četvrtak (posveta prvom srpskom listu koji je veći deo svog sadržaja posvetio stripovima) simbolizovao novi početak, buđenje duboko usnule scene, tako se nadamo da će i ovo oživljavanje Zlatne serije označiti novu etapu u toj neprekidnoj borbi za omasovljenje kulture stripa. I kao da u ovom trenutku već možemo čuti komentar nekog, naravno, dobronamernog čitaoca: „Pa dobro, ljudi, hoćete li više smisliti nešto svoje? Ime kuće vam je posveta časopisu, ime kolorne edicije omaž je nazivu benda, a sada još kvarite i sećanje na Zlatnu seriju!” Kao i u tim prethodnim slučajevima, namera nam nije da bilo šta oskrnavimo, već da nečemu što će biti uspešno, u duhu bonelijevskog omažiranja, damo savršeno ime koje će biti posveta, ali i snažan simbol onoga što donosi. Nama stripadžijama su, zna se, kontinuitet i hronologija izdavaštva bitniji od ta dva pojma u kontekstu sopstvenih života, pa nas neodrživost kontinuiteta scene toliko rastužuje da smatramo kako joj je, u krhkom stanju u kom se danas nalazi, neophodno stalno podsećanje na to koliko je nekada bila velika i snažna. Obaveza da je opet takvom učinimo stoji na plećima svih nas, i ljudi iz industrije i čitalaca.

ZLATNA GROZNICA

Ukoliko ovo već ne znate, zapanjiće vas činjenica da je čuvena Dnevnikova redakcija inspiraciju za ovaj čarobni naziv najverovatnije pronašla u italijanskoj publikaciji Serie d’oro, koja je pak svoje ime dobila kao posvetu jednoj drugoj ediciji. Gle čuda, istorija se ponavlja. Zato se naoružajte strpljenjem i spremite za lekciju iz istorije italijanskog stripa.

Izdavačka kuća Audače (znate već, firma koja će jednog dana prerasti u Serđo Boneli editore) pokrenula je 28. februara 1943. godine svoju prvu „zlatnu” seriju, ediciju Zlatna sveska (Albo d’oro), kroz koju je u sveščicama zlatnog A4 formata od po 16 stranica objavljivala reprinte stripova s kraja tridesetih godina, rađenih po scenarijima Đanluiđija Bonelija. Ime kojim je ova edicija krštena zapravo je omaž Mondadorijevoj ediciji pod nazivom Zlatne sveske (Albi d’oro), pokrenutoj 15. januara 1937. godine, koja je objavljivala isključivo protostripove rađene po Diznijevim animiranim filmovima, bez oblačića, sa tekstovima ispod kadrova, slično originalnom Veselom četvrtku. I tu se situacija komplikuje: ovo zlatno ime očigledno je bilo obdareno nekakvim proročkim moćima, s obzirom na to da su se iz njega izistinski rodile mnoge druge zlatne edicije.

Ta prva serija Zlatnih svezaka potrajala je četrdeset dva broja (poslednji je objavljen 15. avgusta 1940), zatim je usledila malopre pomenuta Audačeova ratna Zlatna sveska od trinaest brojeva (februar ’43 – februar ’45), nakon čega su još dva nenumerisana broja položenog formata objavljena do kraja 1945. godine. Zatim se Mondadori vratio u igru sa prvim brojem edicije istog imena (danas se smatra najbitnijom Mondadorijevom edicijom posle Drugog svetskog rata), koji se na kioscima pojavio 4. maja 1946. godine, sa donekle promenjenim konceptom. Ovoga puta, sadržaj svakog broja nisu činili isključivo Diznijevi američki, nego i licencni britanski, argentinski, pa i italijanski stripovi, povremeno pojačavani Tomom i Džerijem, Duškom Dugouškom, Popajem, ali i raznim kultnim serijalima inostranih (Princ Valijant, Mandrak, Tim Tajlor, Bak Rodžers, Brik Bradford…) i domaćih autora (Saturn protiv Zemlje, Pekos Bil, Oklahoma!, Kit Karson…). Međutim, verovali ili ne, 1. oktobra 1948. rođena je nova „zlatna” serija u okviru Audačea, s tim što se ova i bukvalno tako zvala: Serie d’oro, i to je ona s početka priče! Trajala je dvanaest izdanja, i na njenim su se stranicama pojavili novi serijal od kog se mnogo očekivalo – Bonelijev i Galepov Mrko oko (ali to je već neka druga priča) – i reprint takođe Bonelijevog Nepobedivog Orlanda, u crtežu Rina Albertarelija.

Zanimljivo je dodati da se ova druga Mondadorijeva serija 1952. godine, na 324. broju, vratila iz jednine u množinu, i da se novi logotip sa nazivom Zlatne sveske održao sve do kraja iste godine, kada je objavljen 372. broj, kojim je edicija i ugašena. Otkud to? Otud što je u tom periodu Audače odlučio da još jednom uzvrati udarac, objavivši 1. juna 1952. godine prvi broj pete (evo, ni mi sami više ne možemo da pratimo!) „zlatne” serije, opet pod nazivom Zlatna sveska, ovog puta s ciljem da reprintuje Teksove pustolovine na velikom (kod nas znanom kao Boneli) formatu, sa po tri kaiša na stranici. Pre toga je Teks bio serijalizovan samo kroz sveščice stripskih kaiševa, tzv. striše (striscie). Već iduće godine, Mondadori odlučuje da pokrene dve podedicije Zlatnih svezaka: Komična serija (izdanje sadrži isključivo dogodovštine Mikija Mausa i drugara, s vremenom će se preimenovati u na našim prostorima jednako nezaboravan Mikijev almanah) i Zlatne sveske iz prerije (u kojoj se nastavljaju serijali Pekos Bil i Oklahoma!).

Što će reći, Audače/Serđo Boneli editore ne samo da je više puta koristio suštinski „pozajmljeno” ime za svoju ediciju nego se i žustro borio da ga zadrži, i u toj borbi čak uticao na Mondadori da povampiri stari naziv – očigledno u nameri da čitaocima stavi do znanja koja je edicija zaista zlatna, a zatim i da ugasi svoju publikaciju. Poređenja radi, to bi bilo kao da se sad Dnevnik povampiri i pokrene svoju novu Zlatnu seriju, u inat nama (eh, dobro je što za to ipak nema izgleda). Ova poslednja italijanska „zlatna” serija iz tog perioda u potpunosti je bila posvećena Teksu i potrajala je sve do novembra 1960. Nekih sedam i sitan kusur godina kasnije, jugoslovenska Zlatna serija otpočela je svoj život upravo s Teksom, pa se tako još jedan krug zatvorio. Ili otvorio?

TREĆA SREĆA

Ukoliko ste uspešno preživeli borbu sa gomilom informacija iz gornjih pasusa (vode i šećera!), obradovaćemo vas vešću da je, u duhu borbe za zlatno ime, i ovo već treća Zlatna serija na našem jeziku. Sećate li se „novih serija” ZS i LMS iz 1996. godine? Iako kratkog veka (samo pet regularnih brojeva na 60 strana i dva „Klasici u stripu” Specijala u boji) i s izborom junaka kojima se nismo nadali, te dve edicije ulile su tračak nade da će se u onim turobnim vremenima Roto biblioteka ipak nastaviti, samo tri godine nakon gašenja. Na trenutak je delovalo kako pred sobom imamo čvrst dokaz da je kultna Dnevnikova redakcija i dalje živa. Nažalost, brzim gašenjem edicija bili smo uvereni da to ipak nije slučaj, ali kad pogledate kakva je bila situacija u Italiji sa njihovim zlatnim serijama i koliko su bile dugovečne, nekako imamo više simpatija i za ova domaća izdanja kratkog daha.

I tako najzad dolazimo do ključnog pitanja: koji je bio vaš prvi broj Zlatne serije? Sećate li se trenutka kad ste ga nabavili, stanja u kom je bio, mirisa kojim je odisao i epizode koju je sadržao? Narodna umotvorina uči nas da nije zlato sve što sija, ali ZS (nevezano za to što se danas na crnom kolekcionarskom tržištu neki brojevi naplaćuju suvim zlatom) stvarno je opravdavala svoje ime. Zlatna serija, to je strip, iliti „roman”.

Slično tome što skenirani strip nikad neće biti dobar kao onaj koji čitamo s papira, ili što piratsko izdanje nikad neće ulivati poverenje čitaocima niti izgledati približno dobro kao zvanično, tako smo primetili da deo naših čitalaca neguje uverenje kako su epizode serijala objavljivanih u eri ZS i LMS mnogo kvalitetnije nego one koje su štampane nakon nje. Možda se u tim slučajevima dobrim delom radi i o čuvenom efektu nostalgije (gruba istina je da neke stripove jednostavno više nikada nećemo čitati našim nekadašnjim očima), ali kako bismo, između ostalog, otklonili svaki tračak sumnje da nije reč ni o kakvoj kletvi, napravili smo prvi broj naše Zlatne serije.

Istina, mogli smo lako izmisliti neko drugo ime, ali ovo je bila jedna od prilika koje se retko pružaju, a nama se ukazala već drugi put. Nismo je iskoristili 7. februara 2008. godine, kada smo kretali sa izdavačkim poduhvatom (da smo tada umesto zasebnih kiosk edicija pokrenuli jednu sveobuhvatnu, sada bi ona već imala više od 800 brojeva), pa nismo sebi mogli dopustiti da je propustimo još jednom, deceniju kasnije. Ipak, doneli smo odluku da ovo mora biti jedna drugačija, Zlatna serija iz nekog drugog kad, jer ne bi imalo smisla, ni dizajnerski ni numeracijski, direktno se nadovezati na onu Dnevnikovu, mada će se koncepcijski njen duh sigurno osetiti na stranicama svakog broja. Zato je, u maniru one ZS, i otpočinjemo pustolovinama Teksa Vilera, nama u redakciji naročito dragog junaka, koji, nažalost, među čitaocima nije popularan onoliko koliko zaslužuje da bude. Naravno, iako prilikom odabira sadržaja budućih brojeva nećemo slepo pratiti Dnevnikovu logiku (u našem drugom broju sigurno se neće pojaviti Marvelovi junaci, ehm), često ćemo koristiti priliku da namignemo staroj Zlatnoj seriji. Neka od tih namigivanja vidljiva su već i u prvoj svesci: 128 stranica i prisustvo još ponekog stripa nakon što se završi noseća priča, slično ranom konceptu stare edicije. Međutim, ono po čemu se (osim po dizajnu) razlikujemo jeste i lepeza junaka koji će se pojavljivati u dolazećim brojevima, pa ćemo tako uz Teksa i Zagora ugostiti i njihovu mlađu braću koja su svakako zaštitni znak naše kuće, ali koja nisu objavljivana na stranicama Dnevnikove istoimene edicije. Naravno, to su Mister No, Marti Misterija i Dilan Dog. Bitno je reći i ovo: nemate razloga za brigu, zasad nam nije plan da u ZS stavljamo epizode koje smo već objavili kroz njihove zasebne edicije (za svojevrsni best of biće vremena malo kasnije), nego priče nikad ranije viđene na našem jeziku.

Celoj stvari pristupamo ozbiljno i temeljno, i mada se možda čini nemogućim, nadamo se da će ova Zlatna serija biti dugovečna barem koliko i njena prethodnica. Bez trunke kajanja priznaćemo da je ovo takođe i naš sebični doprinos pokušaju oživljavanja uspomena iz sopstvenih detinjstava i tvrdoglavo odbijanje da se pomirimo s činjenicom kako smo u godinama koje više odavno nisu dečje. Ali ako biti odrastao znači ne uživati u stripovima, onda se radi o klubu čiji članovi nikada nećemo postati, niti bi iko drugi trebalo to da učini – to je naš kredo!

Ona Zlatna serija definitivno pripada drugom vremenu, te ovu poklanjamo novom dobu, uz bitnu napomenu kako je nikada ne bi bilo bez zaveštanja koje joj je edicija iz XX veka ostavila. Iz tog razloga smo se i odlučili da jedan manji deo tiraža svakog broja (tj. onoliko brojeva koliko bude interesovanja publike za tako nečim) ukrasimo alternativnom retro koricom sa dizajnom koji će biti velika posveta onoj ZS i naslovnim crtežom nekog od vrsnih domaćih crtača (možda čak i ponekog inostranog), a odluka je pala da krenemo sa ilustracijom našeg dragog prijatelja – čuvenog Baneta Kerca. Ovo izdanje nećete viđati na kioscima, već ćete ga naći samo u striparnicama, maloprodajnim objektima Trafika i našem Klubu čitalaca, sve dok zalihe traju. Mali znak pažnje za najveće ljubitelje i kolekcionare, kako bismo i u vama i u sebi oživeli onaj osećaj držanja u ruci novog broja dobre stare ZS (istina, ovog puta umotane u celofan i odštampane malo kvalitetnije, sa tvrđim koricama).

Nakon desetak godina rada na stripovima, mislimo da smo spremni za jedan ovoliko zahtevan i odgovoran poduhvat. Nova inkarnacija je pred vama, naše zlatno kolektivno nesvesno opet je prisutno na svim kioscima u zemlji! I mada ime edicije asocira na neka za stripove lepša vremena, pluskvamperfektu je mesto u, jelte, dalekoj prošlosti. Naš moto je da sadašnjost uvek mora biti najlepše vreme, a jedini način da u tom naumu budemo uspešni jeste da, na obostranu radost, kujemo uzbudljive planove za budućnost.

Zato vas pozivamo da se opustite, zaplovite s nama morima mašte, i uživate u svakom novom broju Zlatne serije. Ipak se ovakva prilika ne ukazuje toliko često…