Bzzzz!

Zajedno su jači!

Pre nekoliko godina počeo sam da razmišljam o novoj priči o Zagoru, koju sam planirao da napišem za braću Esposito, pa sam se stoga posavetovao s Nandom. Pitao sam ga: „Kakvu avanturu biste želeli da crtate? S fantastičnim elementima ili nešto realistično? Smeštenu u šumu, ili na sneg, ili pored mora?” Nando je rekao kako bi najviše želeo povratak nekog starog neprijatelja. „Kog?”, pitao sam, a on je, na moje iznenađenje, odgovorio: „Ili Letećeg Manijaka ili Čoveka-Munju!” Obećao sam mu da ću razmisliti o tome. Već sutradan zvanično sam najavio da će se njih dvojica vratiti i udružiti snage.

Leteći Markus jedan je od prvih protivnika Duha sa Sekirom. Osmislio ga je Galijeno Feri i pojavljuje se već u pedeset drugoj svesci edicije Zenit 1965. godine, ali budući da su to bili reprinti stripova originalno objavljivanih u kaiševima, čitaoci su ga prvi put videli još 1961. Istina, sreli smo ga i u snolikim scenama „Indijanske magije”, ali ti događaji se nisu stvarno desili. S druge strane, Čovek-Munja, lik kog je Ticijano Sklavi smislio 1981. godine, nikada se nije vratio na stranice stripa, čak ni u snu.

Verovatno postoji razlog zbog kog su se njih dvojica toliko dugo krili. Živopisni su to protivnici, ali takođe i pomalo naivni. Stvoreni su u nekim srećnijim vremenima, dok su junaci i zlikovci još uvek mogli biti „jednostavni”, a autori su se bez ikakve muke provlačili s ne naročito logičnim raspletima. Na sreću čitalaca iz tog vremena, mašta je gospodarila svetom. Mogli ste dopustiti sebi da poverujete u bilo šta, čak i u to da je Leteći Manijak imao vojsku Pigmeja na raspolaganju, te da je postojao grad sagrađen na krošnjama drveća; ili da pleme Šonija tek tako čuva nekoliko kilograma zlatnog nakita u običnom šatoru, a o izvesnoj mašini za dozivanje kiše da i ne govorimo. Međutim, izazov preda mnom bio je podsticajan – vratiti dvojicu superneprijatelja i pritom ih još naterati da se udruže, a pristupiti tome na pomalo postmodernistički način, promenivši njihove biografije tek toliko koliko je neophodno da se opravda neopravdivo.

Neki čitaoci kritikovali su to što se u prvoj svesci previše prostora posvetilo prepričavanju njihovih prethodnih pojavljivanja kroz tzv. flešbekove. Oni verovatno nisu pažljivo pročitali strip, s obzirom na to da prošlosti dvojice zločinaca koje su ispričane današnjim čitaocima nisu baš identične onim kojih se sećaju stariji čitaoci. Mislili smo da znamo sve, ali postoje bitne razlike u priči, kako u slučaju Markusa, tako i u slučaju Čoveka-Munje. Te razlike nametnule su se upravo potrebom da se oštroumnim očima današnjih čitalaca poreklo dva lika učini verodostojnijim. Stoga to nije tek puko prepričavanje prethodnih epizoda, već pripovedanje novih priča sa bitnim varijacijama i objašnjenjima. Podrazumeva se da te varijacije i objašnjenja ne smeju poništiti ono što je poznato od ranije i u slučaju da razlike niste ni primetili, to znači da sam uradio dobar posao. Nemojte me kritikovati zbog toga što je priča ispričana dva puta, jer tako pokazujete da ovaj strip niste razumeli, da ga niste pažljivo čitali ili da prosto imate loše pamćenje (iskustvo me uči da je ovo treće prisutno u najvećem broju slučajeva).

Hipotetički, sve i da je prepričavanje apsolutno odgovaralo onome što je već poznato, nije li i u tom slučaju opravdano? „Leteći Manijak” datira iz 1961, „Čovek-Munja” iz 1981. godine i nikada se više nisu pojavili – u prvom slučaju prošlo je 59, a u drugom 39 godina. Osvežavanje memorije bilo bi neophodno, rekao bih, osim ako ne podrazumevamo da mi kao scenaristi treba da se obraćamo samo čitaocima stare garde, manjini koja je netolerantna prema čitaocima novih generacija (opet me iskustvo uči da su „hejteri” uvek pripadnici ove grupacije).

No, prvi deo priče koju sam napisao i koju su braća Esposito nacrtala stigao je na kioske, a ovo su kratke biografije dvojice pomenutih Zagorovih neprijatelja…

LETEĆI MARKUS

Markus je prvi pravi fantastični protivnik u serijalu. Stoga nas već od samog početka tera da shvatimo kako od pustolovina Duha sa Sekirom ne treba očekivati samo užitak pripovedanja priča sa stare granice, već i uzbuđenje nadrealnog ili nestvarnog, spektakularnost fantazije, vizionarsku prirodu paralelnih svetova, u čije okvire se savršeno uklapa i vazdušni grad Letećeg Čoveka, bivšeg cirkuskog akrobate sposobnog ne samo da leti zahvaljujući svojoj posebnoj odeći već i da hipnotiše, otkrivajući se tako kao svojevrsni mađioničar, poput čuvenog Teksovog neprijatelja Mefista, na kog i podseća izgledom. Njegovom pojavom, saga o pravedniku iz Darkvuda postaje carstvo kontaminacije, sposobno da ugosti ideje svih sorti, slično kao u carstvu Mongo, planeti na kojoj svoje dogodovštine proživljava Flaš Gordon, junak velikog Aleksa Rejmonda, čiji je stil snažno uticao na crteže mladog Ferija. Zato nije slučajnost ni to što lepa Norma, prva devojka u opasnosti u serijalu, toliko podseća na podjednako šarmantnu princezu Auru, ćerku surovog Minga.

ČOVEK-MUNJA

Alfred Banister je zli asistent miroljubivog Čarlsa Dikvika, lucidnog pronalazača koji u svojoj naivnosti nije na vreme shvatio da je u nedrima negovao zmiju, slično kao što je Samjuel Pikvik, simpatični Dikensov „junak” koji je ovde poslužio kao inspiracija, bio žrtva obmane dvojice veštih kriminalaca: gospodina Džingla i njegovog sluge Džoba Trotera. Ako nastavimo dalje da tražimo multimedijalne reference, ne može se ne primetiti kako Alfred nosi isto prezime kao Marni Banister, alijas Satanik, junakinja istoimenog stripa Maksa Bunkera. Čak se i sam Čovek-Munja, koji upija neverovatnu količinu energije iz radioaktivne stene usled munje koja ju je pogodila dok je on stajao pored nje, pretvara u superheroja s moćima sličnim moćima Marvelovog negativca Elektra, koji je u stanju da iz sebe izbacuje električna pražnjenja. Sklavi i Gamba upravo su po uzoru na superzlikovce iz američkih stripova stvorili Čoveka-Munju, definitivno jednog od najneobičnijih neprijatelja Zagorovog sveta, premda su nam ga ova dvojica autora predstavila na ironičan i gotovo parodijski način.