Bzzzz!

Teške boje

Dobro došli na stranice monolitnog izdanja kojim obeležavamo petnaesti rođendan naše male izdavačke kuće. Ideja o ovakvom poduhvatu stara je nekoliko godina. Prvobitno smo planirali da Ferijeve jubilarne epizode iz redovne serije koje nismo objavili u drugim edicijama objedinimo u jedan veliki tvrdokoričeni integral – dvestoti, tristoti i četiristoti broj. Takav je bio plan još 2018. godine, kako bismo u 2019. ispratili objavljivanje epizode „Zenit 666” u našoj redovnoj seriji (nadovezuje se na „Prokleto blago”, ali i „Demonsku masku”, „Vuka Samotnjaka” i „Crnog gospodara”), te proslavili 90 godina od rođenja maestra. Kako često biva, ideje o posebnim izdanjima stalno se proširuju, skraćuju ili drugačije menjaju svoj oblik, pa smo brzo uvideli da je besmisleno ograničavati se na samo tri „kolorke”. Sve Ferijeve slavljeničke epizode bez dileme odskaču od prosečnih priča i zaslužuju deluks tretman. Budući da nijedna domaća štamparija ne može da ukoriči knjižni blok od skoro hiljadu strana papira debljine 150 grama (barem ne tako da budemo zadovoljni kvalitetom poveza) i da bi maloprodajna cena te „cigle” bila previsoka za naše pojmove, odluka je pala da „Bubnjevi Darkvuda” postanu dvotomno izdanje. Prvi tom čine epizode 84, 100, 200 i 300, dok će drugi tom činiti brojevi 400, 500, 551 i 600.

Sudbina je htela da izmenom koncepta i odlaganjem izdanja ono bude priređeno povodom obeležavanja 90 godina od rođenja drugog Zagorovog tate – Gvida Nolite, ali i da na ovaj način proslavimo 40 godina od premijernog objavljivanja prvog Zagorovog strip-albuma u boji na našem jeziku. Pogađate, reč je o „Prokletom blagu”, u Italiji objavljenom u martu 1982…

Malo koja naslovna strana izaziva emocije koje budi Ferijeva ilustracija za ovu priču. Već sredinom daleke 1983, godine u kojoj je nekoliko meseci ranije Marti Misterija doživeo svoju balkansku premijeru, na kioscima širom tadašnje države pojavilo se nesvakidašnje izdanje: Specijalni broj Zlatne serije po ceni od 150 dinara! Podsećanja radi, tadašnji redovni broj Zlatne serije koštao je 23 dinara u prvoj polovini godine, odnosno 30 dinara u drugoj. Veliki format, kartonske korice, raskošna boja, nasukani brod prepun zombija, tekstovi o autorima Zagora, Feri na vrhuncu. Može li život biti lepši od ovoga?

Bez obzira na nemušto retuširanu lobanju na korici i pogrešno potpisanog Nolitu umesto Sklavija, nema tog popravljenog reizdanja koje može nadmašiti „original” i nema drugog stripa koji može prouzrokovati ubrzane otkucaje srca poput onih koje smo osetili kada smo ugledali Dnevnikov album u boji, prvi od nekolicine najavljenih. Zbog čega je sve ostalo samo na njemu, podložno je maštanju, ali razlog najverovatnije treba tražiti u motivima ekonomske prirode. Neke stvari nikada se ne menjaju – veliki stripovi u boji bili su skupi nekada kao što su i danas.

Međutim, zapitajmo se na tren otkud uopšte boja u izdavačkoj kući koja je poznata po svojim crnobelim stripovima… Sve je počelo Teksovom 100. sveskom, obojenom radi proslavljanja uspeha serijala koji je opstao toliko dugo, premda se ni sami njegovi tvorci nisu nadali tome prilikom stvaranja. Serđo Boneli editore (još uvek ne pod tim imenom, naravno) tako je započeo tradiciju – svaki stoti broj biće u boji! Uprkos tome, prva epizoda Zagora u boji nosi redni broj 84. Zbog čega je ona toliko posebna? Zbog jubileja očigledno nije…

Priča o zloglasnom Kolekcionaru originalno je objavljena 14. juna 1972. u Italiji, a kao što znate, Zagor je pokrenut 15. juna 1961. u sveščicama dimenzija jednog strip-kaiša. Zatim je 1965. pokrenut reprint tih priča u sveskama danas karakterističnim za Bonelijeve stripove, i to u ediciji koja se zvala Zenit Gigante, od 52. broja (ranije su u njoj objavljivane avanture drugih Bonelijevih junaka kao što su Hondo, Kočiz i ostali). Otud tajanstvena dvostruka numeracija originalne redovne serije Zagor, koja zbunjuje mnoge čitaoce.

Ali šta ničim neizazvana jednodelna kolorna priča traži u 84. broju? Verovali ili ne, našla se tu kao znak zahvalnosti čitaocima. Početkom sedamdesetih godina prošlog veka, Zagorovi rezultati prodaje bili su sve bolji i bolji, pa je stoga Gvido Nolita procenio da je kolorisanje priče najbolji način da kaže hvala, ali ujedno i pospeši prodaju budućih dogodovština. Zadnja korica Teksovih brojeva iz tog perioda (možete je videti ovde pored) svakako ide u prilog ovoj teoriji, mada među Italijanima postoji pretpostavka kako je izdavačka kuća uz nova izdanja delila letke s upitnikom o tome šta bi voleli da vide na stranicama svog omiljenog serijala. Redakcija je navodno bila preplavljena kovertama s odgovorima čitalaca i Serđo Boneli je odlučio da bogat odaziv nagradi neočekivanom epizodom u boji. Što se jugoslovenskih izdanja tiče, „Cirkus” ih je imao čak dva – prvo četiri godine nakon premijere u Italiji (Zlatna serija #311), drugo deset godina posle prvog (Zlatna serija #967). Nakon dva Dnevnikova crnobela, prvo i dosad jedino izdanje u boji na srpskom jeziku nalazi se u 25. knjizi naše Biblioteke Zagor (2015).

S tačke gledišta samog serijala, iako neki čitaoci smatraju da nije baš ni po čemu poseban (mada postoje i oni koji to misle za sve jubilarce, šta ćete), „Indijanski cirkus” smatra se jednim od prvih stripova iz tzv. zlatnog perioda, tokom kog su rezultati prodaje stvarno eksplodirali. Stoga je bez sumnje jasno da je prvi pravi jubilarac 100. broj, epizoda „Moj prijatelj Džimi Gitara”, u Italiji objavljena godinu i četiri meseca nakon „Cirkusa”, oktobra 1973. U Jugoslaviju je stigla juna 1976. u 312. broju Zlatne serije, takođe bez boje, pa su čitaoci iz Srbije morali da sačekaju 28. knjigu naše Biblioteke Zagor kako bi pročitali četvrto (ili treće, u zavisnosti od toga kako brojimo) pojavljivanje Džimija Gitare onako kako je prvobitno bilo zamišljeno. Pored toga što je reč o jedinoj slavljeničkoj epizodi za koju je scenario napisao Nolita, ona je presedan i zbog toga što se prostire na 126 strana, umesto na uobičajene 94.

I na samom kraju čeka vas premijera na našoj sceni – 300. broj, u Italiji objavljen jula 1990. godine (nažalost, Dnevnik je odlučio da ga preskoči). Kao svaki drugi „stogodišnjak”, i ovaj je pisao scenarista koji je obeležio period serijala u kom je jubilej proslavljen. Čast je pripala Marčelu Tonineliju, kog smo pozvali da ovaj tom oplemeni svojim pogovorom, čemu se on rado odazvao. Pored njega, redakciji su se istim povodom priključili i Aleksandar Radivojević, Zlatibor Stanković i Dejan Ognjanović i svojim opširnim analitičkim tekstovima dali ključan doprinos i učinili „Bubnjeve Darkvuda” izdanjem za pamćenje, jedinstvenim u svetu.

Vidimo se ponovo u drugom tomu, a do tada uživajte u čitanju epizoda pred vama…

Živeo Zagor!