Bzzzz!

Kako se kalio čelik

tex-bas-cover

Izdavačka epopeja o Teksu Vileru zapravo je klasična priča o Ružnom Pačetu. Kao što legenda kaže, on se prvi put sreo sa svojim italijanskim čitaocima u četvrtak, poslednjeg septembarskog dana 1948. godine, kao junak mračne prošlosti i ne preterano svetle budućnosti, s obzirom na to da su njegovi tvorci više nade polagali u drugi strip na kome su istovremeno radili.

Aurelio Galepini je uz pomoć Đanluiđija Bonelija – pod očiglednim uticajem Džonstona Makalija i Aleksandra Dime – za izdavačku kuću Audače (ponovo oživljenu nakon Drugog svetskog rata), tada već u vlasništvu Tee Bertazi Boneli, koja ih je i spojila, stvorio lik Karla Leboa, pravdoljubivog francuskog aristokrate iz XVIII veka, smeštenog u Kanadu. Serijal pod nazivom Mrko oko planiran je kao ambiciozni izdavački projekat za tu jesen, namenjen čitalačkoj publici istančanog ukusa, koja bi prepoznala sav trud uložen u za tadašnje uslove luksuzno, kartonom ukoričeno, dvonedeljno izdanje, dimenzija sličnih onim koje krase, recimo, naš dnevni list Politika. Situacija u zemlji nije bila sjajna, pa je postojala opravdana hronična bojazan od bankrota (mnogima se to već desilo) i urednica odlučuje da autorski tandem uposli na još jednom projektu, osetno nižeg profila.

Njen bivši muž Đanluiđi (iskusni urednik, pisac i prevodilac knjiga Džeka Londona na italijanski jezik) i marljivi Galepini pristaju da naprave jedan „niskobudžetni” i najverovatnije ne preterano dugovečan strip inspirisan Divljim zapadom, u formi kaiševa (tada popularnom izdavačkom formatu), koji bi izlazio uporedo sa Mrkim okom i tako izdavaču omogućio i jedno džepno izdanje na kioscima, duplo jeftinije od glavnog aduta, zlu ne trebalo. Tako je začeta ideja o Teksu Kileru. Jeste, dobro ste pročitali – KILLER!
I dok je Galepini za potrebe Mrkog oka vredno crtao detaljne table neuobičajene veličine za aktuelno tržište i pripovedačkog stila inspirisanog radovima američkih crtača – kao što su Aleks Rejmond, Harold Foster i Bern Hogart – novim serijalom bavio se tek nakon celodnevnog rada na sopstvenom serijalu, najčešće u noćnim satima, nakon bezbroj ispijenih kafa, ne posvećujući mu ni približno toliko snage i volje. No, sudbina otelotvorena u reakcijama čitalaca poigrala se sa junacima ove priče, pa je kompleksniji serijal Mrko oko zbog slabe prodaje ukinut posle samo šest sveščica i danas ga se malo ko osim istoričara stripa i seća, dok je špageti Teks (navodno, na Galepov nagovor preimenovan u Viler, kako moralistima ne bi zvučao suviše krvnički) nakon nekog vremena preoteo format svog starijeg brata, postao najpopularniji i najdugovečniji strip svih vremena u Italiji (ako izuzmemo lokalnu verziju Mikija Mausa, naravno) i uveliko je „prešišao” 700. broj redovne edicije. Život piše drame u stripu.

Kada se radi o domaćoj, tj. jugoslovenskoj publici – stvar je već malo drugačija. Moralo je proći skoro dvadeset godina pre nego što će Teks dojahati na naše tržište (dakle, već je uveliko bio hit u Italiji), ali kada je konačno stigao, ukazana mu je velika čast i ovde je zauvek ostao. Iako sve ukazuje na to da su se stvari odigrale sticajem tržišnih okolnosti i povoljne cene kopirajta u odnosu na neke druge stripove, Teks Viler imao je privilegiju da otvori dve najkultnije strip-edicije na ovim prostorima (premda to nije bio prvi put da progovori srpskohrvatski jezik, ali o tome ćemo drugom prilikom): u januaru 1968. godine Zlatnu seriju i dva meseca kasnije Lunov magnus strip. Prvi broj Zlatne serije obeležila je naslovna strana na kojoj Teks drži pušku (kuriozitet je bila zadnja korica na kojoj je, između ostalih, bio i Supermenov lik), ali u knjižnom bloku čitaoce su zatekli stripovi Bili Mek Gregor nepoznatih autora, Džejn Arden tandema Volt Grejam i Džim Sid, i Teksova pustolovina pod naslovom „Sudija Kolt”, što je zapravo bio patrljak „Teksove prošlosti”, kod nas poznate još i kao „Junak/Šampion rodea” (u originalu brojevi 83-85).

Imenovan po serijalu romana Lun, kralj ponoći Frederika Eštona, tj. Mitra Miloševića, rodonačelnika jugoslovenske popularne kulture druge polovine XX veka, LMS je u početku ostavljao utisak specijalnog izdanja Zlatne serije na većem formatu (moglo bi se reći da je bio preteča Velikog Teksa, zar ne?), da bi se već posle četiri broja spustio na format svoje starije sestre. U prvom broju ovog izdanja, koje je odlikovalo kombinovanje romana iz serijala Lun, kralj ponoći i humorističkih karikatura na istoj strani sa stripom (!), objavljena je priča „Tajna zlatnog rudnika” (originalni 67. broj) sa naslovnom stranom 28. broja, koju u restauriranoj verziji možete naći u sedmoj knjizi naše Biblioteke TEKS. Glavna zanimljivost je to što je prava naslovna strana ove epizode iskorišćena za gorepomenutu koricu prvog broja Zlatne serije…

E dobro, toliko o početku serijala u Italiji i premijeri na našem tržištu, hajde sad da premotamo nekoliko decenija unapred. Kako bi obeležili četrdesetogodišnjicu od pokretanja stripa na kome su izgradili imperiju, Serđo Boneli editore (bivši Audače, Araldo, Daim pres, Čepim i Altamira) pokreće ediciju Teks Specijal na A4 formatu, sa duplo većim brojem strana nego što ih ima mesečna sveska. Glavna ideja iza takvog čina bila je namera da se velikim imenima iz sveta stripa omogući da rade na pričama o Noćnom Orlu, bez nužnog uplitanja u redovnu seriju i poštovanja prestrogih rokova koje ona nameće. Još od šezdesetih godina prošlog veka, Serđo Boneli žudeo je za time da rad na Teksu postane stvar prestiža i najbolji način da to postigne video je u korišćenju svake prilike da angažman ponudi najboljim crtačima u Italiji, ali i iz drugih zemalja. Među najčuvenijima koji su mu tokom sedamdesetih rekli ne bili su Vilijam Vens, Ruben Peljehero, Alberto Đoliti (rekô, pa porekô) i Enco Manji, dok je bilo i onih koji su, poput Serđa Canibonija i Nadira Kvinta, rekli da bi bili zainteresovani, ali da jednostavno nemaju vremena. Konačno, na demonstracijama u Rimu početkom osamdesetih, Serđo sreće Gvida Bucelija, poznatog autora koji je karijeru izgradio na francuskom tržištu, ali koji se proslavio i radom na naslovnim ilustracijama Flaša Gordona i Fantoma, i nagovara ga da obeća da će crtati ovog junaka! Iako je pristao, do saradnje je došlo tek leta 1983, kada je Buceli našao dovoljno slobodnog vremena da se posveti jednom toliko odgovornom zadatku. Buceliju je dodeljen Nicijev scenario za redovnu priču pod naslovom „U šumama Oregona”, ali budući da mu je trebalo dve godine da završi 224 table stripa, pošto je lutao između sopstvenog i stila koji bi bio sličan Galepinijevom (kao što mu je Serđo tražio), on je, ne sasvim zadovoljan učinjenim, nakon završene obaveze odlučio da se Teksu jednostavno više neće vraćati.

Boneli, suočen sa stripom koji se vizuelno nije uklapao u redovnu seriju, nije imao izbora sem da tu odluku poštuje i obeća mu da će njegovu epizodu, u znak zahvalnosti što se posla uopšte prihvatio, objaviti kao jedinstveno izdanje posvećeno crtaču koga je vrlo cenio, a koje će funkcionisati kao dvobroj sa kompletnom pričom.

No, pre nego što je došlo do realizacije, table tog stripa morale su da provedu u nekoj redakcijskoj fioci sledeće tri godine, tokom kojih je mladi Klaudio Vila bio zadužen da vrši sitne intervencije na njima, kako bi glavni junak što više ličio na uobičajenog sebe. Dvadeset petog juna 1988. godine, Specijal zamišljen kao one-shot pojavio se na kioscima. Početni tiraž bio je sićušnih 50 000 primeraka, koji su se rasprodali za tren, zbog čega je izdavač bio primoran ubrzo da odštampa drugo, a zatim i treće izdanje, što je celokupni tiraž prvog broja podiglo na neverovatnih 250 000. Sve u istoj godini. Dileme nije bilo: Specijal će postati redovna godišnja edicija, a Ticijano Sklavi lično mu je nadenuo nadimak Teksone („Tekščina”, jelte), podrazumevajući time ne samo visinu, širinu i debljinu sveske, već i veličanstvenost ideje iza edicije na kojoj bi radili isključivo najbolji crtači. Na taj su način svi oni autori koji su godinama ovo izbegavali i odbijali bili saterani u ćošak i dobili poligon na kom su mogli da rade Teksa svojim stilom, bez ikakvih obaveza prema vizuelnoj zaostavštini serijala.

Za sledeći broj bio je viđen Đoliti, koji je poklekao budući da je izdavaču već dugovao uslugu: sredinom sedamdesetih počeo je rad na jednoj epizodi („Krvavi pesak”, broj 188), ali je posle svega 33 table od toga odustao i posao je završio Đovani Tiči. Bezuslovna kreativna sloboda bila je ključ pristanka i dogovor je pao. Opet je uzet Nicijev scenario za redovnu epizodu i rad na „Zemlji bezakonja” je otpočeo. Istovremeno, već odavno na spisku Bonelijevih prestižnih imena, veliki Magnus takođe je konačno pristao i prva priča namenski napisana za ovu ediciju bila je „Dolina terora”, imajući u vidu specifičnost njegovog izražajnog stila i teme koje ga zanimaju. Poznajući Magnusa, Ticijano Sklavi, očigledno glavni sporedni lik u ovoj priči, ponudio je Serđu opkladu da ovaj nikada neće završiti posao i da će ga izgurati najviše do pedesete table, te da će to jedino moći da se objavi kao zanimljivi propali projekat u nekom specijalizovanom časopisu. Na svu sreću, Sklavi je opkladu izgubio, uprkos kreativnim krizama autora i mučnim trenucima u kojima se činilo da će je dobiti. Planiran za 1990, a prvobitno odložen za 1991, pa za 1992, ovaj strip objavljen je tek 1996. godine.

No, peripetijama tu nije bio kraj. Magnusova epizoda odložena je na neodređeno, a nalaženje velikih crtača koji će pristati i, još važnije, poštovati dogovor o crtanju novog broja za manje od godinu dana nije baš najlakši posao na svetu. Sva sreća, tu u priču uleće sada već časna starina Galepini, a za njim i Serđo Caniboni, Španci Viktor de la Fuente (o kome se šuška da je posao prihvatio tek nakon nekoliko flaša vina) i Hose Ortiz, uz manje ili više nagovaranja i probijanja rokova. Klaudio Nici nastavio je da piše scenarije koji su odgovarali senzibilitetu svakog crtača posebno (često i u dogovoru sa njima) i nakon prvih nekoliko „knap” brojeva, voz se nezaustavljivo zahuktao i nastavio da svakog juna donosi novog Teksonea na kioske. Budući da su od njega već svi digli ruke, Magnusov Veliki Teks objavljen je kao drugi broj u 1996. godini (što se dogodilo još samo 2011. i 2020), a za njim su nastavila da se ređaju imena kao što su: Bernet, Parlov, Font, Milaco, Venturi, Kjubert, Brindizi, Somer, Roi, Ambrozini, Alesandrini, Mastantuono, Frizenda, Breća, Andreuči, Vila, Karnevale i ostali. Što se scenarija tiče, Nici ih je do sada u ovoj ediciji potpisao dvadeset i jedan. Za njim ide Mauro Bozeli sa svojih deset, Paskvale Ruju sa dva i Đino D’Antonio, Đanfranko Manfredi i Tito Farači sa po jednim.

U našem izdanju za sada možete pročitati Magnusovog i Frizendinog Velikog Teksa, a uskoro će se ovoj ediciji pridružiti i imena poput Enrikea Breće, Klaudija Vile, Stefana Andreučija, Alfonsa Fonta i Masima Karnevalea. Uživajte u čitanju!