Bzzzz!

INTERVJU: Roberto Rekioni i Mauro Bozeli

Epizode „Stiže Dampir” i „Istraživač noćnih mora” imaju izdavačku priču koju vredi detaljnije osmotriti. Naime, iako su ovo dve tesno povezane avanture, na kioscima su objavljene kao zasebni naslovi. Prvi deo priče pojavio se na stranicama Dilana Doga, dok je drugi deo, nedelju dana kasnije, osvanuo u Dampiru. Reč je o formuli često korišćenoj u američkom stripu, receptu koji Serđo Boneli editore nikada ranije nije praktikovao. Kako se rodila ideja za ovaj projekat? I kako je došlo do odluke da se on baš na ovaj način ponudi čitaocima?

ROBERTO REKIONI: Mislim da je to bio moj izum. Veliki sam ljubitelj stripova i oduvek sam se pitao zašto se nekim narativnim mehanizmima i izdavačkim rešenjima koja u SAD funkcionišu još otkad je ustanovljen poseban jezik stripa kod nas uopšte nije eksperimentisalo ili se to činilo u vrlo maloj meri. Team-upova jeste bilo u okviru izdavačke kuće SBE, ali pravih pravcatih krosovera, sa svim njihovim karakteristikama – nikada. Dakle… zašto ga ne napraviti? Zašto publici Dilana Doga ne predstaviti Dampira, koji deli toliko sličnosti s njim? Zašto ne iskoristiti snagu ova dva junaka i stvoriti lepu priču o udruživanju? To sam predložio najpre Mauru Bozeliju, koji je ponudu prihvatio pod uslovom da ga ne izludim, a onda i ostalima u kući Boneli – njihov je uslov pak bio da poštujem rokove predaje. Mislim da sam izneverio oba obećanja, ali na kraju smo svejedno uspeli.

MAURO BOZELI: Na ovu ideju došao je Rekioni. Inače, još od nastanka Dampira imao sam u planu da njegov put u jednom trenutku ukrstim s Dilanom Dogom, ali sam prvenstveno planirao team-up, poput onih posebnih priča u kojima su se susretali Dilan Dog i Marti Misterija. Uz blagoslov Serđa Bonelija, napisao sam scenario u kome se Dilan suočava s tajanstvenim zločinima koji se tiču engleskih dečjih pesmica. Dampirovo učešće u toj pustolovini bilo je povezano s činjenicom da iza zločina zapravo stoji jedan arhivampir, to jest Gospodar noći. Bio je to prilično ekscentričan i krajnje britanski povod, kako bi bio što prikladniji Dilanu. Nažalost, iz ne sasvim jasnih razloga, Boneli je promenio mišljenje u poslednjem trenutku (on je bio takav,  pride nikada nije ni krio da prezire team-upove), pa sam taj scenario reciklirao. Radikalno sam ga preradio (izbacujući, avaj, veliki deo humora koji bi mi pružili Dilan i Gručo) i osmislio sam bizarnog, ali namerno depresivnog londonskog detektiva po imenu Sajmon Fejn, stručnjaka za neobične slučajeve obdarenog tajanstvenim moćima. Ova okolnost ipak nije ispala u potpunosti negativna, zato što sam, u maniru tipičnog serendipitija (pogledajte u rečniku šta to serendipity znači: sposobnost slučajnog neobičnog otkrića), pronašao nov narativni pravac koji je naveo Dampira i njegovog neprijatelja Lorda Marsdena da se takmiče u otkrivanju pristupa Multiverzumu. Priča je izašla kao drugi Dampir Specijal. Godinama kasnije, Đovani Gvaldoni, u to vreme urednik Dilana Doga, predložio mi je da napišem jednu kratku team-up epizodu na 32 stranice za tematski broj DD Kolor Festa, u kojem će se istraživač noćnih mora sresti s drugim Bonelijevim junacima. Napisao sam scenario, ali u poslednjem trenutku odlučeno je da se radi udruživanje s Napoleonom umesto s Dampirom! Ovog puta sam se baš naljutio, jer me nervira kad uzalud trošim i vreme i ideje. U tom scenariju, na koji sam već zaboravio, Dilan se zaljubljuje u jednu nemrtvu, isto kako se događa u priči Roberta Rekionija: kao što vidite, nije to bilo ništa naročito originalno! Kada mi je Roberto predložio ovu drugu vrstu susreta, krosover na američki način, bio sam i dalje pod utiskom prethodnih iskustava. Trebalo mu je poprilično mnogo da me ubedi, tim pre što se nije slagao s mojom prvobitnom idejom koja se više oslanjala na dampirski kontinuitet: idejom da se Dilan ne zaljubljuje banalno u vampiricu, nego u demonsku i šarmantnu ženu „sukubu”, moćnu zavodnicu u službi kneza Samaela. Ali Roberto je imao drugačiju ideju i prepustio sam njemu da je sprovede, upravo zato što se nisam osećao previše uključenim.

S jedne strane imamo Dilana, ironičnog i nežnog antiheroja, junaka koji baš i nije čovek od akcije. S druge strane, tu je Harlan: dampir, pola čovek – pola vampir: heroj čvrstog karaktera i prsta lakog na okidaču. U ovoj priči njih dvojica bore se rame uz rame, a interakcijom njihovih uveliko različitih karaktera nastaje „pajtaški film” van uobičajenih šema. Šta su vam bile najveće poteškoće u pokušaju da njihov susret učinite uverljivim i „prirodnim”?  

REKIONI: S moje tačke gledišta, ova dva lika i njihovi kompanjoni i saputnici savršena su kombinacija i stvaraju eksplozivnu hemiju. Najveća teškoća, međutim, ticala se njihove mitologije. Dilanova čudovišta, a naročito vampiri , mnogo su drugačiji nego Harlanovi, i to se, bar u početku, činilo kao prepreka koja će teško biti prevaziđena. A onda sam se setio da iako Dampirov univerzum ima kruta pravila, Dilanov uopšte nije takav: u svetu istraživača noćnih mora postoje desetine potpuno različitih vrsta vampira, često i međusobno potpuno kontradiktornih. Tako je problem bio rešen.

ROBERTO REKIONI: Mislim da je to bio moj izum. Veliki sam ljubitelj stripova i oduvek sam se pitao zašto se nekim narativnim mehanizmima i izdavačkim rešenjima koja u SAD funkcionišu još otkad je ustanovljen poseban jezik stripa kod nas uopšte nije eksperimentisalo ili se to činilo u vrlo maloj meri. Team-upova jeste bilo u okviru izdavačke kuće SBE, ali pravih pravcatih krosovera, sa svim njihovim karakteristikama – nikada. Dakle… zašto ga ne napraviti? Zašto publici Dilana Doga ne predstaviti Dampira, koji deli toliko sličnosti s njim? Zašto ne iskoristiti snagu ova dva junaka i stvoriti lepu priču o udruživanju? To sam predložio najpre Mauru Bozeliju, koji je ponudu prihvatio pod uslovom da ga ne izludim, a onda i ostalima u kući Boneli – njihov je uslov pak bio da poštujem rokove predaje. Mislim da sam izneverio oba obećanja, ali na kraju smo svejedno uspeli.

BOZELI: U stvari, mislim da mogu reći kako smo se u tom poduhvatu malo prevarili. Svako je obrađivao tuđi lik onako kako ga vidi. S tim što sa sigurnošću kažem da ja poznajem bolje Dilana Doga nego što Roberto poznaje Dampira. Harlan Draka nije inspektor Kalahan i njegove priče nisu „opšta pucačina”. Dakle, smatram da operacija predstavljanja Dampira čitaocima Dilana Doga putem priča koje pripovedaju oni koji nisu autori Dampira – nije najbolje rešenje propagande prave prirode ovog lika, u slučaju da je to bila namera. To se čini vrlo očiglednim i iz mog pristupa u drugom delu, u kome je više ukazano na kontraste između dva junaka. Što se tiče „pajtaškog” odnosa, rezultat je jasniji, prijatniji; lakše je pisati scene koje se tiču „kompanjona” glavnih likova.

Kako ste pristupili izradi scenarija?  

REKIONI: Đulio Antonio Gvaltijeri (pored toga što mi je koscenarista, bio je i moj vodič kroz Dampirov svet) i ja napisali smo okvir zapleta, krajnje neodređeno, a onda ga je Mauro odobrio. Potom smo napisali prvi deo, vodeći računa da, pored nekoliko osnovnih pretpostavki, Mauro dobije slobodan prostor da napiše drugi onako kako se njemu dopada.

BOZELI: Kao što sam već rekao, scenario koji se tiče Lagerte i Lodbroka delo je Robertovih ruku, a ja sam od njega pošao u pisanju nastavka, nemajući predstavu gde ću završiti. Ali ume to ponekad da mi se desi, čak bih mogao reći i često: da pišem priču polazeći od neke jednostavne premise.

I ton pripovedanja dva naslova, čini se, vrlo malo se prilagođava krosoveru. Dilan Dog je serijal bez gotovo ikakvog kontinuiteta, uronjen u metafizički svet koji se „resetuje” svakog meseca. Dampir, međutim, ima precizno izgrađenu mitologiju koja se vrti oko vrlo gustog horizontalnog zapleta, kao pravi roman. Kako ste ta neslaganja imaginarijuma razlučivali u fazi pisanja scenarija?

REKIONI: Zapravo, u poslednje vreme i u Dilanovom svetu postoji izvesni kontinuitet, mada je mnogo blaži u odnosu na Dampirov. Ono što se daleko više razlikuje, međutim, jesu „suštinska pravila” pripadajućih narativnih svetova. Dampirova su potpuno definisana i neprekršiva, a Dilanova su „sve može, pod uslovom da je dobro napisano”. Pri takvim uslovima, fleksibilnost starog momka bila je od velike pomoći za nastanak krosovera.

BOZELI: „Razlučivali” je isuviše jaka reč: kako već rekoh, svako je pratio svoj put i svoje iskustvo u pisanju scenarija. Sigurno, trudio sam se da u epizodi koju je nacrtao Brindizi ne pravim greške u narativnom kontinuitetu, što je problem koji kod Dilana Doga uopšte ne postoji. Likovi koji se, međutim, pojavljuju u pričama o Dampiru, čak i oni sporedni, mogu se ponovo pojaviti kasnije u serijalu, i zbog toga se priča završava jednom malom enigmom: za mene su, u ovom trenutku, Dilan i Gručo Dampirovi likovi, i planiram da ih, uz odobrenje scenariste i urednika, koristim i dalje, makar za kratke scene koje će povezati priče.

Drugi zanimljiv aspekt nesumnjivo su ostali glavni likovi. Suočiti Gruča s Kurjakom i Teslom poduhvat je od koga se ledi krv u žilama. I u ovom slučaju ste se umešno snašli, igrajući na komičnost suprotnosti. Verujem da nije bilo lako! Recite nam nešto i o tim likovima.  

REKIONI: Pravo da vam kažem, meni je to bilo najjednostavnije. Štaviše, moglo bi se reći da sam se latio pisanja te priče prvenstveno iz želje da vidim Gruča kako se suočava s Kurjakom i Teslom. Nadam se da ću ih uskoro ponovo videti zajedno, možda u nekoj priči u kojoj je samo njih troje.

BOZELI: Već sam pomenuo, a može se zaključiti i iz samih priča: najbolja hemija razvija se upravo između „kompanjona”, između Gruča i Kurjaka i Gruča i Tesle. Njihove scene bilo je zabavno pisati. Recimo, odnos između Kurjakovog praktičnog stava i Gručovog nadrealnog. Druga hemija koje me je iznenadila, mada samo donekle, jeste ona između Tesle i Dilana. Naša vampirica obično se zaljubljuje u surove i čvrste muškarce, a na njenu nesreću, ovde su je šarmirali kompleksnost, nervoza i slabosti koje su snaga Dilana Doga.

Aspekt koji odlikuje ove serijale je heterogenost grafičkih saradnika, crtača najrazličitijih stilova: od Maja do Korada Roija, od Dalanjola do Paola Bačilijerija. Ipak, za oživljavanje” ovog krosovera izabrana su dva umetnika klasičnog poteza: Danijele Biljardo i Bruno Brindizi. Kako je došlo do tog izbora?  

REKIONI: Meni se čini da je Dampir veoma koherentan u crtežu i grafičkim stilovima, dok je Dilan, od prve sveske na kiosku, uvek bio polje za eksperimentalne igre. Ali da budem iskren, nije previše uzet u obzir element grafičkog identiteta serijala kada je došlo vreme da za ove dve priče odberemo crtače. Jednostavno smo među najboljima izabrali dvojicu.

BOZELI: Činjenica je da u Dampiru postoji mnogo grafičkih stilova. Biljardo i Brindizi su izabrani zbog toga što su maestralni, ali i zato što imaju sposobnost psihološke introspekcije koliko i brz, klasičan stil, koji obezbeđuje dinamiku i čitljivost.