- Zagor
- Dilan Dog
- Teks
- Marti Misterija
- Mister No
- Dampir
- Dragonero
- Napoleon
- Bred Beron
- Komandant Mark
- Leo Palp
- Nejtan Never
- Talični Tom
- Biblioteka Albumi
- Biblioteka Obojeni program
- Međuvreme
- Posebna izdanja
- Bonelli All Star
- Zlatna serija
- Zlatna serija – Specijalni broj
- Lunov magnus strip
- Lunov magnus strip na Bis
Lunov magnus strip #16
Marti Misterija
Dosije: Ljudi u crnom
1.280,00 RSD Originalna cena je bila: 1.280,00 RSD.1.024,00 RSDTrenutna cena je: 1.024,00 RSD.
datum objavljivanja: 11. 9. 2025.
naslovna strana: Đankarlo Alesandrini
tekst: Alfredo Kasteli / Vinčenco Bereta
crtež: Nando Espozito / Denizio Espozito / Đankarlo Alesandrini
broj originala: Albo Gigante 3
naslov originala: Gli Uomini in nero
Opis
Dobar dan svima. Neki kažu da sam nepodnošljivo pričljiv i da se svako ko želi da se druži sa mnom mora pomiriti s tim da neće doći do reči. To je, naravno, netačna i tendenciozna glasina, potekla od onih zlonamernih jezika koji tvrde kako imam običaj da odlažem za prekosutra ono što je moglo da se uradi još prekjuče. To potvrđuje i epizoda pred vama, u kojoj ću govoriti malo, vrlo malo, mada zato što se pojavljujem samo nakratko, u ulozi koja bi se mogla nazvati „epizodnom”, iako je mi Amerikanci zovemo egzotičnije: „gostujuće pojavljivanje”. A svetla reflektora – kako ćete otkriti – ukrašće lik po imenu Adam (iako to verovatno nije bilo njegovo pravo ime), hrabar čovek koji je živeo u neverovatno davnim vremenima, a ipak je duboko uticao na moj život; prepuštam vama zadovoljstvo da otkrijete kako, u priči koja sledi na narednim stranicama.
Kao i prethodna dva moja gostovanja u Lunovom magnus stripu, i ovaj broj je neka vrsta nastavka (iako bismo u ovom slučaju pre rekli prologa) niza događaja započetih pre više decenija. Da krenemo redom. Ranih osamdesetih, jedan lovac na korale pronašao je nedaleko od ostrva Santa Marija na Azorima fragment bronzane statue nepoznatog porekla, a ja sam zajedno s Javom zaronio da istražim mesto otkrića. Možete zamisliti moje iznenađenje kad smo, na nekoj vrsti podvodne zaravni, naišli na ruševine potopljene luke, među kojima je ležalo razbacano na desetine kopija skulptura poznatih kao „bronzane statue iz Rijačea”. Iznenađenje (ovoga puta neprijatno) postalo je još veće kada je s površine počela da pada prava kiša dubinskih bombi, koje su sve pretvorile u prah. Sama činjenica da vam ovu priču pričam lično znači da sam uspeo da se izvučem; ipak, nešto mi i dalje nije bilo jasno. Neko je odlučio da uništi te predmete neprocenjive istorijske i umetničke vrednosti. Zašto? Šta je mogao da dobije iz tog naizgled besmislenog čina?
Odgovor sam dobio nekoliko nedelja kasnije – posle niza događaja nejasno povezanih s onim na Azorima – kada sam otkrio veliku podzemnu prostoriju skrivenu ispod hrama u Luksoru, u Egiptu. U njoj su se nalazili artefakti koji su poticali ni manje ni više nego iz legendarne civilizacije Atlantide, uključujući i mnoge druge primerke bronzanih statua, čija je svrha – kako sam saznao – bila da pokažu budućim generacijama kako su izgledali naši preci. Skrivena prostorija bila je zaštićena elektronskim tehnologijama znatno naprednijim od naših, što je dokazivalo da je u davnim vremenima postojala visoko razvijena civilizacija pre ove sadašnje. Moje oduševljenje ovim pronalaskom splasnulo je kada se pojavila grupa ljudi u crnim, pomalo demodiranim odelima, uprkos pustinjskoj vrelini. Bili su to – kako sam kasnije saznao – isti oni koji su nas napali na Azorima. Još savršeno pamtim šta je rekao onaj koji je izgledao kao njihov vođa: Istorija je ono što piše u knjigama! Prve civilizacije su nastale upravo onako kako nas uče u školama! Društvo, ekonomija i moć se već dve hiljade godina zasnivaju na određenim šemama, religijama, verovanjima… Ako bi ih neko poremetio, neminovno bi došlo do zamene nekih uloga. Ako bi se otkrilo da je u prošlosti jedna civilizacija kao što je ova naša bila uništena sopstvenom greškom, neko bi počeo da razmišlja… Moć, onako kako je mi danas shvatamo, počela bi da se ljulja, a mi to ne smemo da dopustimo! Delujete iznenađeno, Misterijo, iako smo mi oduvek postojali – nastavio je čovek. – Poznati smo pod raznim imenima: „Uništitelji biblioteka”, „Inkvizicija”… „Ljudi u crnom”. Oduvek smo uklanjali sve što može da naruši poredak koji nam omogućava vlast. Nemoguće je uništiti nas, jer nas ima svuda… Naš je zadatak da se napukline koje nastaju u našoj prošlosti uklone! Tim gore ako to podrazumeva uništenje ljudskih bića! Od tog trenutka, Ljude u crnom sam sve češće sretao na svom putu, i kako sam ih, protiv svoje volje, sve više upoznavao, otkrivao sam da njihovo poreklo zaista seže u sve dalju prošlost.
Godine 1984. sa zaprepašćenjem sam otkrio da je moj otac bio član te sekte; pristupio im je s dobrim namerama, a kada je shvatio da su njeni članovi ubice, pobunio se protiv njih. Ta pobuna ga je koštala života, i njega i moju majku, koji su poginuli 1965. u avionskoj nesreći čiji uzroci nikada nisu do kraja razjašnjeni (četvrta knjiga Biblioteke Marti Misterija). Godine 1988. saznao sam za postojanje feničanskog Čoveka u crnom: ukrcao se na brod flote admirala Anona u nadi da će stići do atlantiđanskog grada skrivenog ispod antarktičkog leda i uništiti ga (Dnevnikov Marti Misterija Specijalni broj 2). Otkrio sam da su se Ljudi u crnom infiltrirali čak i u sedište Ujedinjenih nacija (Dnevnikov Marti Misterija #95–96) i da su odgovorni za događaje svetskih razmera, poput izbijanja Prvog svetskog rata (Dnevnikov Marti Misterija #65–66). Saznao sam od svog prijatelja Krisa Tauera, komandanta baze „Drugde”, da su u jednom trenutku uspeli da preuzmu kontrolu nad tom bazom (originalna Zona iks #10) i da poseduju gotovo jednako moćnu bazu skrivenu na nekom drugom mestu u svetu (originalna Zona iks #13). Dakle, bio sam uveren da o Ljudima u crnom znam gotovo sve, iako su mi s vremena na vreme neki detalji – poput neobične dinamike događaja u Nacionalnoj biblioteci u Buenos Ajresu (originalni Marti Misterija #154–155) – ostavljali utisak koji nisam mogao da definišem. Ponekad mi se činilo da u sekti postoje dve suprotne prirode: jedna izrazito nasilna, a druga više „filozofska”, pa čak i miroljubiva. Nisam mogao da zamislim da će mi jednog dana baš jedan od Ljudi u crnom – s kojim sam, povrh svega, postao prijatelj – otkriti istinu o svemu. Uživajte u čitanju.