Tokom 1858. godine američko javno mnjenje uzdrmala je apsolutna novina: javne debate na trgovima i u pozorištima Ilinoisa između dvojice kandidata za mesto senatora u Vašingtonu, odnosno između demokrate Stivena Daglasa, poznatog kao Mali Džin zbog nesklada između niskog rasta i gromoglasnog govorništva, i republikanca Abrahama Linkolna, ne previše poznatog provincijskog advokata, koji je, naprotiv, bio veoma visok, ali nespretan, mršav, stidljiv i koji nije viđen kao dubokomisleća i dijalektici vična već kao iskrena osoba (zvali su ga Pošteni Ejb), sklona nižerazrednom, prostačkom humoru.
Debate su privlačile stotine hiljada ljudi širom Ilinoisa (ali i iz susednih država), toliko da su ubrzo iz pozorišta i gradskih kuća, koji nisu bili dovoljni da prime svu publiku, morali preći na gradske trgove. Osnovna tema bila je robovlasništvo: Vrhovni sud je malo pre toga doneo presudu protiv izvesnog Dreda Skota, roba koji je dugo živeo u nerobovlasničkoj državi Ilinois i koji je, zbog toga, verovao kako treba da bude smatran slobodnim čovekom. Sud je međutim presudio da on ostaje rob, a ta je odluka zbog složenih političkih razloga povezanih s autonomijom država sa sobom nosila rizik širenja ropstva čak i na slobodne teritorije Divljeg zapada. Iskusni Daglas, član Demokratske stranke, koja je u to vreme branila prava robovlasnika i rasista s Juga, tvrdio je da crnci nemaju ista prava kao belci već ih treba tretirati kao privatno vlasništvo, dok je Linkoln, glasnogovornik liberalnih i modernih ideja novonastale Republikanske stranke, pozivajući se na hrišćanstvo, Deklaraciju o nezavisnosti i jednostavne humanističke ideje, izražavao svoje čvrsto uverenje kako crnci treba da imaju ista prava kao i ostala ljudska bića i da bi produžetak robovlasništva izazvao nepremostive razlike i, neizbežno, građanski rat između Severa i Juga.
Znamo kako su se stvari dalje odigrale (a takođe, iako je za to bilo neophodno da prođe najmanje jedan vek, i to da je Demokratska stranka konačno prestala da bude rasistička: neverovatno, zar ne?). Ubedljiva priča o ovim debatama pod naslovom „Ejb Linkoln u Ilinoisu” donela je Pulicerovu nagradu dramskom piscu Robertu Šervudu (po njoj je 1940. snimljen i istoimeni film Džona Kromvela sa Rejmondom Mesijem u ulozi Abrahama Linkolna).
Ovaj kratki istorijski izlet poslužio je samo da vam pruži pozadinu priče objavljene u ovom izdanju, u kojoj se avanture iz vesterna spajaju sa nekom vrstom špijunskog trilera i u kojoj se susrećemo sa fatalnom porodicom Dikart, zavodljivom Lili i opakim Stivom, poznatijim kao Mefisto, dok, u redovima pozitivaca, još jedna istorijska ličnost ima svoje prvo pojavljivanje u serijalu: neustrašiva Kejt Vorn, prvi operativac u suknji poznate detektivske agencije Alana Pinkertona.
Najpoznatiji, najveći, najstrašniji Teksov neprijatelj je, kao što svi znaju, demonski mađioničar Mefisto! Đanluiđi Boneli prvi put ga je suočio s Teksom u pustolovini koja ga odvodi u Meksiko da se pridruži Montalesovoj gerili. Zapravo, u „Odmetniku”, trećoj svesci redovne edicije Teks na danas uobičajenom Boneli formatu (prva knjiga Biblioteke Teks u izdanju Veselog četvrtka, prim. ur), Mefisto je umetničko ime Stiva Dikarta, koji uz pomoć svoje lepe sestre, plavuše Lili, nastupa po salunima i malim pozorištima Divljeg zapada kao iluzionista i mađioničar. Ali radi se o paravanu: Stiv i Lili Dikart su pre svega dvoje špijuna koji prodaju informacije neprijateljima Sjedinjenih Država i u toj avanturi njihov zločinački poduhvat privodi se kraju kada uplašeni, bežeći od Teksa, koji ih goni kroz maglovite močvare, doživljavaju neslavan poraz. Međutim, u serijalizovanim pričama ništa se nikad ne baca, a naročito ne dobre ideje. To umetničko ime koje odzvanja paklenim odjecima, Mefisto, čulo se i dalje u glavi plodnog tvorca našeg rendžera i godinama kasnije, u fascinantnom debiju avanture sa sablasnom atmosferom i rastućom, nepodnošljivom neizvesnošću, Boneli će Teksa staviti u situaciju u kojoj će pronaći zagonetno „M” na mestu sa kog je njegov sin Kit tajanstveno nestao: Mefisto se vratio i jači je nego ranije, njegovi su trikovi sada mnogo bliži pravoj magiji, u toj meri da je njegovi hipnotički pogled u stanju da Kita Vilera i Kita Karsona usmeri ka Zlu!
U završnici te priče, Mefisto pada u ponor, iz kog se uzdigao godinama kasnije, u pustolovini „Mračne sile” (Dnevnikova Zlatna serija #19, prvo pojavljivanje Mefista na srpskom jeziku, prim. ur), još moćniji i zlobniji, zahvaljujući učenju crne magije primljenom od tibetanskog lame Padme. Učenje našeg mađioničara pre susreta s Padmom ostalo je, međutim, obavijeno velom misterije. Ko zna, možda jednoga dana budemo otkrili i to… U međuvremenu, Mefisto je pokazao svoje posebne veze s paklenim silama, vrativši se čak iz sveta mrtvih! Njegov saveznik u tom spektakularnom uskrsnuću bila je njegova sestra Lili i ubrzo, u dugo očekivanoj pustolovini, njih dvoje su udružili snage sa podjednako zlim Jamom, odnosno Blekijem Dikartom, Mefistovim sinom! Epizoda koju čitate u ovom izdanju predstavlja, dakle, svojevrsni prednastavak toj priči (engl. prequel) – smeštena je u period pre prvog pravog susreta Teksa i Mefista. Prilikom čitanja ćete otkriti kako smo moja malenkost i De Anđelis izveli da dva buduća neprijatelja učestuvuju u istoj priči…
Alan Pinkerton takođe je jedan od sporednih likova koji se povremeno pojavljuju u sagi o Teksu. „We never sleep” („Mi nikada ne spavamo”): ovaj lapidarni izraz ispod širom otvorenog oka bio je slogan Agencije Pinkerton i uzrok je širenja moderne fraze „privatno oko” iliti „private eye”, kojom se označava ono što će postati moderni američki heroj par excellence – privatni detektiv. Godine 1850. mladić koji je sarađivao sa abolicionistima iz Ilionoisa kako bi pomogli odbeglim robovima da pređu na Sever (pomoću takozvane „Underground Railroad”, odnosno „podzemne železnice”), stvorio je po uzoru na velikog francuskog detektiva Vidoka sopstvenu istraživačku agenciju u Čikagu: ime ovog briljantnog mladića, Alana Pinkertona, bilo je predodređeno da ubrzo postane popularno, pa čak i poslovično poznato. Naravno, to ne bi bilo moguće da fenomenalni Alan nije odmah postigao neverovatan uspeh, koristeći sve najsavremenije metode u svojoj borbi protiv kriminala. Operativci iz agencije su, kratkoće radi, prozvani Pinkertonima ili čak Pinks.
Tokom 1856. godine mlada dvadesettrogodišnja udovica u potrazi za poslom pojavila se u kancelariji u Čikagu, javivši se na oglas u novinama. U početku, pred tom brzom i odlučnom devojkom, Alan je oklevao: „Činilo mi se očiglednim da tražim muškarce”, rekao je. „Nije uobičajeno da se zaposle detektivi u suknjama!” Ali ona nije posustala i ukazala mu je na to kako bi za određene posebne poslove žena bila ne samo korisna već i neophodna, bilo da bi se sprijateljila s osobama istog pola, bilo da bi navela muškarce da spuste gard. Kao što smo videli, Alan je bio čovek modernih shvatanja i zato ga je odmah ubedila. Pink Lady Kejt Vorn postala je tako prva detektivka u Agenciji (utirući put drugim pametnim operativkama poput Hati Loton i Elizabet Bejker) i rešila nekoliko teških slučajeva zahvaljujući svojoj lukavosti, pričljivosti i sposobnosti u prerušavanju. Kao prava profesionalka, preferirala je da svoj izgled čuva u tajnosti, pa zato ne postoje fotografije sa njenim likom, čak iako nekoliko poznatih fotografija iz Građanskog rata prikazuju – jedna zajedno s Alanom Pinkertonom, a druga sa predsednikom Linkolnom – vitkog i mladog oficira za kojeg mnogi veruju da je zapravo Kejt u severnjačkoj uniformi tokom svojih špijunskih aktivnosti u periodu Građanskog rata. Kejt je imala blizak odnos sa predsednikom Linkolnom, kojeg je čuvala u nekoliko opasnih situacija. Shodno tome, priča koju ćete uskoro pročitati nije u potpunosti izmaštana. A Teks? Teks igra svoju ulogu neustrašivog bandita džentlmena, zajedno sa vernim Dinamitom. A u ovoj avanturi, kao što ćete otkriti, saznaće nešto više o razlici između zakona i pravde. Ko zna, možda će baš ovde postaviti temelje svog potonjeg iskupljenja i prelaska na pravu stranu zakona! Uživajte u čitanju!