Bzzzz!

INTERVJU: Džo Lensdejl

kaverddik

Audače (smeo, odvažan), za one koji to ne znaju ili se ne sećaju, prvi je naziv izdavačke kuće Serđo Boneli editore. Ona je osnovana četrdesetih godina prošlog veka, preuzimanjem rizika (izistinski odvažnog!) Đanluiđija Bonelija – davanjem takvog imena i okupljanjem nekih od najvećih talenata na polju stripa oko sebe. Boneli je bio pravi pravcati inovator, njegov scenaristički jezik pokazao se veoma naprednim za to vreme (postaće i još napredniji na Teksu, gde su dijalozi svakako uvek išli korak dalje u odnosu na ono što se moglo pročitati kod konkurencije), a kao izdavač imao je ideje koje su uglavnom izlazile u susret željama čitalaca (na primer, priče na malom broju strana pretvarale su se u dugačke i složene zaplete). I evo, danas novi Audače (italijanska edicija koja obuhvata više različitih izdanja) želi da pođe od istih izazova kao i pre osamdeset godina: rizik i inovacija u formi i jeziku. Kada na koricama budete ugledali etiketku „EKSPLICITNI SADRŽAJ – SAMO ZA ODRASLE”, znaćete da vas na stranicama tih svezaka očekuju nove granice stripa: prepoznaćete „bonelijanu” u lakoći čitanja pustolovina, ali istovremeno ćete pronaći eksperimentalna i originalna grafička i narativna rešenja.

A naročito ćete pronaći teme koje do sada nisu bile obrađivane u našim stripovima (ili su bile samo okrznute), pored potpuno različitog načina sagledavanja utvrđenih puteva avanture. Za početak, izabrali smo da nas „van kanona” povede Džo R. Lensdejl, pisac izuzetno vizuelnog stila i prilično „prenaglašenog” jezika. Iz njegovog bogatog opusa odabrali smo ovaj ružni, prljavi i zli vestern, s obojenim glavnim junakom (što je još jedna apsolutna premijera u okviru naše kuće). Dakle, počinje novi izazov: novo putovanje na koje vas pozivamo da krenete zajedno s nama!

Tokom svoje karijere teksaski pisac Džonatan Ričard Lensdejl koristio je različite narativne tehnike i oprobavao se u različitim žanrovima: krimiću, naučnoj fantastici, hororu, stimpanku. Romani poput „The Drive-in”, „Cold in July”, „The Bottoms”, „The Big Blow” i dugi ciklus nepredvidivih pustolovina Hepa Kolinsa i Leonarda Pajna, započet knjigom „Savage Season”, pokazali su njegovu sklonost ka upotrebi grubog jezika i crnog humora, koji su glavne odlike njegovog autentičnog stila. To je jedinstveni zvuk koji ćete pronaći i u pričama o Dedvudu Diku.

Svet Divljeg zapada, ali i svet stripova, stalno su prisutni u Lensdejlovim delima; o njima piše u romanima kao što su „Dead in the West”, „The Magic Wagon”, „Zeppelins West”, „The Thicket”, „Paradise Sky”. Sentimentalna veza autora s tom epohom veoma je snažna, o čemu i on sam priča…

Još kao malog privlačili su me naučna fantastika i „obična” fantastika, što je i dalje slučaj, ali vremenom sam shvatio da su vesterni za mene poseban oblik fantastike. Za mene su oni bili način da kombinujem priče s Granice i fantastiku, i oduvek mi je prijalo da ih pišem, budući da mi je otac rođen 1909, a majka negde 1914/1915. Dakle, moji roditelji su proživeli svršetak epopeje Divljeg zapada, iako su u to doba bili prilično mladi. Stasavali su uz ljude koji su na sopstvenoj koži osetili Građanski rat i koji su lično učestvovali u osvajanju Divljeg zapada. Moji roditelji su kroz priče drugih proživeli duh tog vremena i iz prve ruke saznali kakvi su bili ti ljudi. Taj svet intimno je vezan za moju porodičnu istoriju, za beskrajnu mitologiju Divljeg zapada, koji mi se oduvek toliko dopadao.

Američki pisac svestan je i da postoji posebna veza između vesterna i krimića…

Dva moja romana, „The Thicket” i „Paradise Sky” (ovaj drugi u potpunosti je posvećen doživljajima Dedvuda Dika), u Americi je objavila izdavačka kuća Mulholand buks, čija je uža specijalnost upravo noar… Baš u tom drugom romanu počinjen je zločin nad negativcem, barem s njegove tačke gledišta. Ali pravi zločin je onaj koji doživljava lik Neta Lava, koga ste upoznali kroz ovaj strip i koga jure tokom čitavog romana dok on proživljava veoma slične situacije kao i junak „Zločina i kazne” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Samo što zločin, kako ćete otkriti, nije srž zapleta romana… U „The Thicket”, međutim, lovca na glave angažuju da ulovi nekoga, a u međuvremenu se događa zločin. Još jedanput, mada ne u najužem smislu reči, i to možemo definisati kao noar, ali na kraju ipak sve zavisi od toga gde su za svakog od nas pojedinačno granice ovog književnog žanra.

Vestern i noar, zajedno sa stripom, stvorili su svet naratora Lensdejla, koji je, između ostalog, pisao scenarije za Usamljenog Rendžera, Džonu Heksa i Konana, što je za njega bilo ostvarenje dečačkog sna.

Zbog stripova sam postao pisac. Dok sam bio mlad, nisam umeo da prepoznam sjaj istočnog Teksasa, u kom sam odrastao, a koji danas razumem. Obožavam ovo mesto. Obožavam zlokobnu tajanstvenost šuma, jezera, potoka i svih tih mračnih svetova. Sviđali su mi se i kada sam bio dete, ali tada toga nisam bio svestan. Želeo sam da budem što dalje od svih onih stvari koje su u meni budile neprijatan osećaj, uključujući rasizam i neznanje… Odrastao sam u siromašnoj porodici, ali manje siromašnoj od ostalih koje su me okruživale – na osnovu određenih standarda, mojoj porodici nije išlo loše, ali to svet nije činilo ništa manje sivim, što je kod mene izazivalo želju da potražim više boje u životu. Stripovi su mi doneli tu boju po besmislenoj ceni od jednog dajma, novčića od deset centi. Te sveske u boji pripovedale su priče o veoma zanimljivim protagonistima, a kao dete posebno su me privlačili superheroji, samim tim što su bili u stanju da učine stvari koje su se meni činile nemogućim. Inspirisan njihovim podvizima, i ja sam maštao o tome da imam neverovatne moći.

Pravio sam se da sam Supermen ili Zeleni Fenjer, Fleš, pa čak i Betmen, čije sam priče kao što su „Subway Jack” i „Captured by the Engines” imao priliku da napišem kada sam porastao… Ovde moram priznati da do sada još nisam upoznao nikoga ko je, čak i uzveoma naporne i učestale treninge, postao kao Betmen… Za dete poput mene, kolorit tih priča, radost što se nalazim na mestu koje se toliko razlikuje od onih koja sam poznavao i prilika da u neku ruku i sam imam neverovatnu moć bili su ono najprivlačnije kod superherojskih stripova. Oduvek su mi se sviđale priče koje su iskakale iz kalupa, a stripovi su svakako bili drugačiji od svega ostalog. Obožavao sam što objedinjuju različite žanrove poput naučne fantastike, fantazije i vesterna, što u njima možete putovati čak i unazad kroz vreme, u istoriju. Evo, oduševim se i kad samo pričam o tome. Stripovi su imali ogroman uticaj na moj stil pisanja zbog upečatljivih hiperbola i zato što je sve uvek preuveličano, naročito negativci. I sad se vraćamo na razgovor o narativu vesterna: čuveni dajm romani, kojima je predstavljen publici, bili su preterani, a meni kao piscu često se dešava da pomešam preuveličano iz folklora s elementima stvarnosti. Pretpostavljam da to nije svima lako da urade, ali meni je došlo samo po sebi. Mislim da su mi stripovi u velikoj meri preneli tu sposobnost, zbog čega sasvim izvesno predstavljaju osnov uspeha mog pisanja.

Dž. R. Lensdejl priznaje da je na njega snažan utisak ostavio lik Neta Lava (alijas Dedvuda Dika) dok je čitao njegovu autobiografiju sedamdesetih godina prošlog veka…

Tokom svog života Net se borio zajedno s Kasterom, živeo je rame uz rame s Bufalom Bilom, odmeravao snage s Patom Geretom, Bilijem Kidom i Divljim Bilom Hikokom. Njegova priča jedna je od onih koje vredi ispričati ponovo: Net je simbol slobode i hrabrosti.

Levitirajući između popularnog jezika petparačkih vestern romana i modernog narativa o Granici, ovaj pisac stvorio je originalni imaginarijum oko života ovog afroameričkog kauboja, idealan da bude ispričan u stripu. Realizam, humor i nasilje mešaju se u njegovom stvarnom, ali i u izmišljenom životu. Pravi Net Lav, koji je živeo između 1854. i 1921, izgledao je potpuno drugačije nego što je predstavljen u stripu.

Mnogi ljudi s Divljeg zapada pisali su priče o svom životu u formi petparačkih dajm romana. A bilo je i autora poput Neda Bantlajna, koji su svoj život posvetili pripovedanju dogodovština Bufala Bila, priča koje su se dogodile i onih koje uopšte nisu, ali koje suštinski pružaju ideju o onome što su ljudi s Granice želeli da Bufalo Bil bude i o onome što su o njemu mislili. Priče su se širile, naduvavale i rasle. Nekada se tako radilo… Verujem da je društvo Divljeg zapada bilo veoma slično onim društvima koja se često smatraju „primitivnim”, društvima koja ne prave razliku između stvarnosti i magije kako to čine zapadne civilizacije… Mnogi ljudi koji su čitali te priče nisu umeli da prepoznaju razliku između stvarnosti i mašte, delom i zbog toga što nisu znali da ta razlika postoji. Mislili su da su to razne reportaže koje su do njih stizale iz udaljenih predela, ali ubeđen sam da je dobar deo tih ljudi bio svestan da se radi o književnoj razbibrizi i da su zbog toga bili spremni da obuzdaju svoju nepoverljivost i prepuste se kako bi zauzvrat doživeli očaravajuću pustolovinu. I upravo je takva bila životna priča Neta Lava. Njegova autobiografija inspirisala me je da saznam više o obojenom kauboju i ljudima s Divljeg zapada. Tako sam otkrio više i o „vojnicima bizonima”. Saznao sam da su oni bili ti koji su se uglavnom borili u Indijanskim ratovima, kako su ih nazivali. Shvatio sam da je bilo čak i obojenih maršala, kao i šerifa crne boje kože, koji su terali belce da poštuju zakon. Na primer, čuveni Bas Rivs, na čijim se doživljajima umnogome zasniva izmaštani lik Usamljenog Rendžera. Bilo je u to doba čak i obojenih političara. Imali su ista zaduženja kao i belci, iako su prilikom njihovih obavljanja imali osetno više poteškoća zbog rasprostranjenog rasizma koji je vladao u tom periodu.

Kada je Džo Lensdejl stvarao priče o Dedvudu Diku, shvatio je da će mu to omogućiti da napiše pustolovine u kojima će biti izgrađeno novo viđenje vojnika bizona, obojenih vojnika koji su se borili u redovima američke vojske…

Moja ideja bila je da jednostavno prikažem kako je afroamerički narod imao neuporedivo veću ulogu u razvoju američke države nego što je to do sada bilo prikazivano u knjigama, filmovima ili stripovima. U svim tim pričama gledali smo uvek likove vojnika poput onih koje je tumačio Džon Vejn, bele heroje u uniformama, ali u stvarnom životu mnoge bitke razrešili su upravo crni vojnici. Oni, vojnici bizoni iz Devete konjičke regimente, bili su ti koji su se borili u većini Indijanskih ratova…

S obzirom na to da su bili roblje, obojeni ljudi nisu mogli da pokažu svoje sposobnosti i bili su potčinjeni gazdama. Vojnici bizoni bili su drugačiji. Nisu baš svi bili zaljubljeni u vojnički poziv, ali imali su sigurnu platu i uživali su određeno poštovanje, mada su njihovi pretpostavljeni, naravno, bili beli oficiri.

Lensdejlu nije bilo lako da nađe izdavača za ovakve priče.

Pokušao sam da napišem roman o Dedvudu Diku još osamdesetih godina prošlog veka, ali sve izdavačke kuće kojima sam se obratio dale su mi isti neverovatni odgovor: „Crnci ne čitaju, a belce ne zanima da čitaju priče o crncima.” Potom sam se devedesetih godina obratio jednom izdavaču koji mi je dao politički korektan odgovor: „Ne znamo postoji li uopšte tržište za ovu knjigu.” A onda sam konačno dobio priliku da napišem prvu priču, i to na zahtev mog prijatelja Džordža R. R. Martina (baš njega, autora Igre prestola). Prikupljao je materijal za antologiju pod naslovom „Warriors 3”, što je bilo idealan povod da napišem priču „Soldierin’”, kojom je inspirisana epizoda „Crno kao noć, crveno kao krv”… Tom pričom želeo sam da ukažem kako istorija nije baš uvek jednostavna. Najlakše je reći da se ceo Jug Sjedinjenih Američkih Država borio za očuvanje robovlasništva, a Sever protiv njega. Ali bilo je i mnogo ljudi na Severu koji nisu delili te, kako bismo ih danas nazvali, progresivne ideje. Gomila njih sa Severa mislila je kako crnci nisu u stanju da se bore i nisu imali nimalo volje da se upuste u rat za njihovo oslobađanje. Tako da se Sever nije samo jednog dana probudio srca prepunog ogorčenosti.

Bilo je mnogo razloga koji su doveli do Rata za nezavisnost… Linkoln, koji je najpre izjavio da nema nameru da vodi rat, potom je doživeo prosvetljenje zbog koga je pomislio: „Okej, ovo je moja prilika da uradim nešto zaista pravedno.” I tako je i bilo, vremenom su svi prihvatili njegov angažman i odlučnost. Smatram da je Linkoln verovatno bio najveći američki predsednik svih vremena baš zbog toga što je uspeo da sačuva jedinstvo nacije i oslobodi robove, iako je bilo potrebno da prođe još čitav vek nakon kraja sukoba da bi se oni stvarno mogli smatrati slobodnim.

Čitajući priče koje je posvetio Dedvudu Diku, primetićete da je njegov junak sretao istorijske likove koji su obeležili istoriju Divljeg zapada. Neke od njih direktno pominje i sam Dik (ili bolje reći Net Lav) u svojim sećanjima, a druge je Lensdejl uključio u priče kako bi detaljnije okarakterisao svog afričkog kauboja.

Dok sam sastavljao priče o Netu/Diku, pozajmio sam elemente od više različitih likova, crnih vojnika, ali i običnih ljudi čije sam biografije objedinio. Mogao bih reći da sam za model uzeo Basa Rivsa, Bufala Bila i Divljeg Bila Hikoka. Nije slučajnost što sam i ukrstio njihove puteve. Verujem da Net predstavlja razumniju verziju Hikoka. Mnoge istorijske ličnosti pominju se u mom romanu „Paradise Sky”, ali ni u jednom trenutku nisam imao nameru da pišem pravu biografiju. Učinio sam išto što i Tomas Berger u svom romanu „Mali veliki čovek”. Njegov glavni junak prelazi iz jedne u drugu ulogu isto kao i moj lik. Ispripovedao sam Netov život na Divljem zapadu i onaj u redovima vojnika bizona. Poslao sam ga čak do Dedvuda, gde će biti primoran da lovi glodare. Invazija pacova bila je prava pravcata pošast u tom gradu: dovedeni su čak i istrebljivači koji su bili plaćeni po broju ubijenih životinja. Zapravo, Net Lav je neko vreme bio revolveraš. Jedva je preživljavao, živeo je od prevara, postao je maršal i tada počinju njegova putešestvija. Bio je svedok poslednjih lovova na bizone, tamo negde oko 1880. godine. U priču o njemu ubacio sam skoro sve najvažnije istorijske događaje iz tog perioda, ili barem sve ono što se meni činilo važnim, uključujući i njegove susrete s američkim domorocima.

Kad smo kod nadimka koji je junak zaradio u borbi, teksaski pisac ističe kako je sam Net ispričao to u svojoj autobiografiji, opisujući takmičenje u streljaštvu održano u Dedvudu.

Bilo je to takmičenje kauboja na kome je, zbog svoje streljačke veštine, dobio nadimak Dedvud Dik, tj. Oko Sokolovo iz Dedvuda. Pobedio je na takmičenju i od tada nosi to ime. U to doba mnogi ljudi su imali čudne nadimke. Zahvaljujući njima, bilo ih je lakše prepoznati. Ni Divlji Bil Hikok nije se zvao Bil. Zvao se jednostavno Džejms Batler Hikok, ali svi su ga znali kao Divljeg Bila. Postoji mnogo priča o njemu i tome kako je zaradio svoj nadimak. Ispostavlja se da je Hikok imao isturenu usnu i da je zbog toga nosio one čuvene brkove. Tako ga je neko nazvao Bil, što znači kljun. Da li je to stvarno bilo tako ili nije, ne možemo dokazati, ali izvesno je da je davanje živopisnih nadimaka bilo veoma često na Divljem zapadu. Koliko ja znam, jedini nadimak koji je Net Lav tokom života koristio jeste Dedvud Dik. Međutim, postoje i neke priče o njemu gde ga pominju kao Dedaj Dika. Termin deadeye (smrtonosno oko) odnosi se na izvanrednu preciznost u ciljanju vatrenim oružjem…

Ljudima kao što je on nije bilo lako da prežive. Njihova slava stizala je daleko i pre njih samih, zbog čega su ih mnogi izazivali na dvoboje…

Život kauboja bio je težak. Život maršala bio je težak. To me podseti da vam ispričam priču o Basu Rivsu, jednom od najčuvenijih šerifa na svetu. On je bio crni šerif. Nije bio jedini, ali je svakako bio najpoznatiji u to doba. Radio je u Arkanzasu, u službi sudije Parkera, poznatijeg kao Dželat. Ukoliko je neko od vas gledao film „Čovek zvani hrabrost” (True Grit, 1969), junak koga glumi Džon Vejn i koji se vukljao po divljim prerijama u potrazi za lopovima i ubicama zasnovan je na njegovom liku. Bas Rivs je delovao dok Oklahoma još uvek nije bila država, već je samo bila nazivana Indijanskom teritorijom. Ako bi neko počinio zločin, slali su neumoljivog Rivsa u potragu za njim. Kada je Basov sin ubio svoju ženu, otac se osetio odgovornim zbog toga što mu je jednog dana sin rekao: „Žena me vara. Šta bi ti uradio da si na mom mestu?”, a on mu je odgovorio: „Ubio bih je.” Taj odgovor mu je izleteo u naletu besa. Zbog toga je išao u poteru za svojim sinom i strpao ga u zatvor. Kada su ga pustili iz zatvora, mnogo godina kasnije, pomogao mu je da pronađe posao i izgradi novi život… Verujte, niko nije želeo da mu Bas Rivs bude za petama, jer je bio zaista surov. Kao maršal učestvovao je u mnogim oružanim okršajima i bio je poznat po brzini i preciznosti. Bio je izuzetno hrabar čovek. Često se prerušavao, zbog čega je lik Usamljenog Rendžera inspirisan njime. Menjanje odeće i kamufliranje omogućavali su mu da se pretvara da je neko drugi i da se infiltrira među kriminalce. Basa Rivsa sam ubacio među sporedne likove u „Paradise Sky”, ali poslužio sam se nekim istorijskim elementima u vezi s njim kako bih izgradio lik Neta Lava.

Lensdejlu su se oduvek sviđali junaci stripova i superheroji.

Kada sam bio dečak, dopadao mi se Supermen… Sviđa mi se i sada… Ali kasnije mi je Superboj privukao pažnju jer sam ja bio mlad, a on je u ormanu imao robote koje je mogao da pošalje u školu da ga zamene kad mu se nije išlo. To mi se strašno dopadalo. Betmen je postepeno postajao moj omiljeni heroj, a prilično su mi se dopadali i Zeleni Fenjer, Fleš, Čudesna Žena, Zelena Strela (koji je sada postao potpuno drugačiji lik, premda je u početku bio obična kopija Betmena). Pedesetih godina prošlog veka, Betmen se pretvorio u dobroćudniji, vođeniji naukom, manje osvetoljubivi lik. Počeo je da se bori protiv zločina i po danu, sarađujući sa policijom, skoro kao nekakav policijski službenik. Prethodno je bio pravi Mračni Vitez, a potom, počev od šezdesetih godina, postepeno je ponovo dobijao tamnu auru tajanstvenosti, da bi sedamdesetih postao još mračniji. Naravno, osamdesetih je postao najmračniji, ali sviđale su mi se sve te različite forme koje je vremenom poprimao. Osećao sam da bi sve bilo u redu kada bih pronašao svoju bet-pećinu i mogao tamo da živim. Moj nećak je glumio Robina. Nosio je Robinov kostim, a ja Betmenov. I bili smo ubeđeni da možemo zaustaviti kriminal u Maunt Enterprajzu (gradiću u kom sam rođen, u istočnom Teksasu). Tamo baš i nije bilo mnogo kriminala, mada jeste bilo pljački banke tu i tamo. Imao sam pojas za alat u koji sam stavljao sve što sam nosio sa sobom, čak i olovku. Potom, jedne noći kad je, dok smo svi spavali, banka bila opljačka, shvatio sam da nemam bet-signal, ali i da ga, sve i da sam ga imao, verovatno ne bih video, budući da sam bio u dubokom snu. Tako se moja karijera Betmena završila. Od tog trenutka pa nadalje počeo sam da mislim na druge stvari, mada je Betmen ostao jedan od mojih omiljenih junaka…

Još kao mali želeo sam da budem autor stripova. Voleo sam da crtam, ali nisam imao talenta i svakako sam ubrzo shvatio da su zapleti ti koji me stvarno zanimaju. Zbog njih sam počeo još više da čitam. Zainteresovao sam se za ediciju pod nazivom Classics Illustrated, koja je u formi stripa predstavljala klasične romane kao što su „Zločin i kazna”, „Zov divljine”, „Pustolovine Toma Sojera” itd. Imao sam sreću da na taj način pročitam desetine romana i doživim književnu transformaciju. Televizija je u to vreme bila velika novina. Ako se dobro sećam, prvi televizor u našu kuću je stigao kada sam imao četiri godine i bili smo veoma ushićeni kada smo prvi put gledali serije sa junacima poput Baka Rodžersa i Flaša Gordona, ali i filmove o Tarzanu. Sve ono što se danas može činiti naivnim, u to vreme za mene je bila čarolija. Zahvaljujući filmovima o Tarzanu otkrio sam Edgara Rajsa Barouza, a pomoću stripova otkrio sam klasike, koji su bili moja polazna tačka.

U svim romanima i pričama koje je Lensdejl pisao „negativci” su oduvek imali posebnu ulogu, neki od njih čak i preterane fizičke karakteristike i grub odnos prema svetu oko sebe. Isto važi i za priče o Dedvudu Diku, kao što ste verovatno već shvatili.

Svakako je teško objasniti kako mi se rađaju ideje koje su osnov za građenje likova novih negativaca. U početku uvek pokušavam da prikažem širu sliku u koju ih ubacujem; tada se bavim kulturološkim elementima. Tako mi se izdvoje određene osobine negativca, ono što je doživeo i što ga je duboko odredilo, ono što ga je napravilo takvim kakav je. Naime, mnogi moji negativci zasnovani su na ličnostima koje u sebi gaje veliki bes. Nekada se na Jugu govorilo da su sukobi među porodicama predstavljali smisao njihovih života i da se suparništvo nikada nije zaboravljalo. Uzmite za primer porodice koje su stvarno postojale, kao što su Hatfildovi i Makojevi. Borba među njima trajala je generacijama. Nisu se hvatali za pištolj svakog dana, ali je svakako između ova dva klana postojalo snažno neprijateljstvo. Polako su zakopali sekire, što bi rekli domoroci, i nastavili da žive zajedno. Često sam u građenju svojih priča za okosnicu uzimao sukobe među porodicama, inspirisan ljudima koje smo moj otac i ja stvarno poznavali. Likovi koji bi sve što se desi doživeli kao pitanje časti. Kad malo bolje razmislite, shvatićete da je reč o vesternu zasnovanom na modernom konceptu progonitelja, koji je oduvek postojao. Progonitelji razvijaju opsesije koje traju zauvek. U nekim slučajevima, reč je o muškarcima koji su opsednuti nekom ženom, zbog toga što su ubeđeni da s njom imaju odnos koji u stvarnosti nije postojao. Ili muškarci koje je pogađala činjenica što ih je ta žena ostavila ili otišla s nekim drugim. U prvoj epizodi Dedvuda Dika videli ste drugačiji oblik proganjanja, duboko povezan sa rasizmom. Negativac koga sam izmislio ne samo da se plaši toga što je obojeni čovek pogledao njegovu sestru (iako je to sve što je uradio, odnosno nije uradio ništa loše) već postaje opsednut Netom i želi da upotrebi kolt da ga kazni. Neko bi rekao: „To je ludost!”

Upravo zbog toga danas postoje zakoni o proganjanju. Nema ničeg racionalnog u svemu tome, a u glavi progonitelja sve ima savršenog smisla. Tokom mog odrastanja na Jugu, ako si bio obojen i hodao pločnikom na kome bi se našla bela žena, ti bi se sklanjao u stranu, silazio na kolovoz i spuštao pogled. A to si radio zato što si odlično znao da si u tim vremenima i takvom društvu rizikovao da budeš optužen za nešto što nisi učinio. Bilo je to pomalo kao da živiš na oštrici brijača, kao da hodaš po jajima, jer nikada nisi mogao znati kada će neko uobraziti da su se neki obojeni čovek – ili čak i obojena žena – „previše odvažili”. Nije se moglo izaći iz strogo nametnutih društvenih šema. Bilo je belaca s kojima sam odrastao i koji nisu živeli u boljim ekonomskim ili obrazovnim uslovima u odnosu na crnce, ali im je uprkos tome bilo neophodno da nekoga gledaju s visine.