![206-ticci-t-1](https://veselicetvrtak.com/wp-content/uploads/2020/05/206-ticci-t-1-400x501.jpg)
U drugoj polovini šezdesetih godina prošlog veka, nakon što sam tek okončao crtanje „Kazne za oholog pukovnika” – priče koja me je uvela u Teksov svet – našao sam se u Milanu, u jednoj od svojih prvih poseta staroj redakciji u ulici Feručo, pre svega kako bih se upoznao s Đanluiđijem Bonelijem, s kojim se do tada nisam bio sreo uživo. Serđo Boneli mi je kazao da dođem u redakciju oko deset sati pre podne i rekao da će tamo biti i njegov otac. Sve u svemu, veoma uzbuđen, našao sam se pred njim.
Nakon gvozdenog stiska ruke i ponekog tapšanja po ramenu, Đanluiđi Boneli mi je saopštio kako je isplanirao jedan mali izlet na koji će povesti Serđa i mene. Ubrzo sam se našao u njegovom neverovatno brzom „DS” automobilu, na kome su se spreda, odmah iznad farova, vijorile dve zastavice s Teksovim likom. Bilo je to izuzetno uzbudljivo iskustvo, osećao sam se kao da smo deo nekakvog specijalnog diplomatskog kora.
![s.bonelli-ticci-05-1969-copy-1](https://veselicetvrtak.com/wp-content/uploads/2020/05/s.bonelli-ticci-05-1969-copy-1-424x550.jpg)
Uputili smo se ka jezeru Mađore, gde nas je Đanluiđi ukrcao na svoj gliser, ovoga puta s nešto većom zastavom sa motivom Teksa. Boneli je bio čovek vatrene prirode, ekstrovertan, prosto je prštao od snage na sve strane. Kada smo stigli nasred jezera, ugasio je motore i oko struka okačio futrolu s prelepim koltom 45, „pismejkerom”. Odjednom, počeo je da gađa prazne konzerve piva koje je bacao u vodu. Sećam se da mi je bilo pomalo neprijatno, pre svega zbog moje odeće – sako i kravata – zaista neprimerene situaciji, a potom zbog toga što nikada ranije u rukama nisam držao kolt koji nije bio igračka. I meni je bila ukazana čast da ispalim jedan ili dva hica, ali sam sramotno promašio. Tada sam, između dva pucnja, prvi put čuo pominjanje Bonelijevog romana „Masakr u Goldeni”. Znao sam da je pisao i romane, ali moram priznati da nisam bio upoznat ni sa jednim od njih. Sećam se kako je, dok je pričao o ideji da napravi strip-adaptaciju, postajao sve usplahireniji. Mislim da je on već tada pred očima jasno video gotove table s tekstom i crtežima. Selo, noć, Indijanci koji uništavaju i pljačkaju, a zatim, na samom kraju, Frejzer, opaki Frejzer, prepušten Teksovoj milosti da odredi njegovu sudbinu jednim hicem iz pištolja… Bio sam uzbuđen i zbunjen. Onda je Serđo mirno preuzeo kormilo glisera i uputili smo se ka restoranu skrivenom negde u zelenilu, na samoj obali jezera. Izgledalo je kao da ulazimo u neki od omiljenih saluna Bonelija starijeg. Rekao bih da su ga tamo dobro poznavali, budući da mu niko nije zamerio, niti se se čak iznenadio što je ušetao unutra s koltom oko struka i pozdravio vlasnika na sebi svojstven način („Kako ide, pohlepni gostioničaru? Daj neki lep sto za nas trojicu!”). Bio je to moj prvi susret sa nezaboravnim Đanluiđijem Bonelijem.
![cover-goldena-ok-1](https://veselicetvrtak.com/wp-content/uploads/2020/05/cover-goldena-ok-1-571x800.jpg)
Kada sam se vratio u Sijenu, stigle su mi prve stranice scenarija za strip pred vama i odmah sam se bacio na ilustrovanje, iako se sećam da sam pomalo osećao strah. U slučaju „Oholog pukovnika” bio sam uzbuđen što ću umešati prste radeći na liku kakav je Teks. Međutim, ovog puta radilo se o „Bonelijevom liku”. Shvatio sam da je to priča za koju je on naročito vezan. I bio sam ponosan i zahvalan zbog toga što ju je poverio baš mojoj četkici.